1Djeca i mladi s invaliditetom su od početaka postojanja sustava formalne podrške njegovi mnogobrojni korisnici. Iako se danas koriste termini djeca s teškoćama u razvoju i mladi s invaliditetom, u ovom radu koristit će se sintagma djeca i mladi s invaliditetom jer adekvatnije opisuje vremensko razdoblje i odnosi se na relativno trajnije oštećenje kod djece i mladih, kojima je zbog utvrđenog invaliditeta bila pružana formalna podrška. Formalni sustav podrške čine ustanove, organizacije i osobe plaćene za svoj rad s djecom i mladima s invaliditetom. Do sredine 20. stoljeća, sustav formalne podrške za osobe s invaliditetom temeljio se na medicinskom modelu invaliditeta, dakle, liječenju, skrbi o i segregaciji osoba s invaliditetom. Invaliditet se smatrao posljedicom oštećenja zbog ozljede ili bolesti i bio je povezan s individualnom patologijom ili abnormalnošću, utemeljenima na dijagnostičkim kriterijima stručnjaka, a poimao se stanjem, temeljem kojeg se osiguravao odgovarajući tretman.¹ Socijalna skrb još nije postojala kao odvojeni sustav u Hrvatskoj pa je skrb bila osigurana u sustavu zdravstva i kroz udruge za odrasle osobe s invaliditetom (npr. Društvo Sv. Vida za podupiranje slijepaca ili Zaklada Edmunda Kolmara za podupiranje slijepaca).²

2U fundusu Hrvatskog državnog arhiva i Državnog arhiva u Zagrebu sačuvana je skromna arhivska građa o skrbi za djecu i mlade s invaliditetom između dva svjetska rata u Hrvatskoj. Većina dostupnih spisa je nepotpuna. U većini slučajeva čine je računi ili omoti spisa koji u sebi ne sadrže dokumentaciju. Objavljenih radova o ovoj tematici još je i manje. Stoga je cilj ovog rada analizirati spoznaje vezane uz sustav skrbi, koji je bio dostupan djeci i mladima s invaliditetom u Hrvatskoj između dva svjetska rada od 1919. do 1939. godine. Hrvatska je tada bila dijelom Države Slovenaca, Hrvata i Srba pa Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te naposljetku Kraljevine Jugoslavije. U analizu su uključene samo spoznaje vezane uz djecu s teškoćama u razvoju (djecu do 18. godine života) i mlade s invaliditetom (osobe od 18. do 29. godine života). Većina dostupne dokumentacije odnosi se na ustanove koje su djelovale na području grada Zagreba jer druge nisu postojale. Budući da je riječ o povijesnom pregledu sustava skrbi, u ovom radu koristit će se nazivlje iz dokumentacije koje danas nije društveno prihvatljivo, ali pruža uvid u stručno i društveno poimanje djece i mladih s invaliditetom u navedenom povijesnom razdoblju.

1Za razumijevanje sustava skrbi za djecu i mlade s invaliditetom između dva svjetska rata potrebno je istaknuti neke činjenice koje ukazuju na kontekst pružanja skrbi. U Hrvatskoj je 1918. godine bilo 11,2 % gradskog stanovništva i 7 % radništva, da bi početkom 30-ih godina 20. stoljeća bilo 70 % poljoprivrednog stanovništva, a petina stanovnika živjela je u gradovima.³ Po završetku II. svjetskog rata, 2/3 stanovništva u Hrvatskoj bilo je poljoprivredno⁴ te je, kao i ranije, živjelo u iznimno teškim ekonomski i socijalnim uvjetima, obilježenim obrađivanjem sitnih i rasparceliranih posjeda te nadničarstvom.⁵ Većina korisnika sustava skrbi za djecu i mlade s invaliditetom potjecala je iz siromašnih i seljačkih obitelji. Društvena pomoć bila je namijenjena za siromašne,⁶ a skrb za djecu i mlade s invaliditetom osiguravala se u sustavu zdravstva. Stoga se postavlja pitanje kakvo je bilo administrativno uređenje zdravstvene skrbi u tom razdoblju. Osnivanjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba 1918. godine, vrhovno tijelo uprave zdravstva za područje Hrvatske i Slavonije bio je Odjel za zdravstvo, koji je obavljao vrhovni nadzor nad svim zdravstvenim ustanovama, zavodima i osobljem.⁷ Već 1919. godine svi poslovi iz oblasti zdravstva prelaze u Zdravstveni odsjek za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje, kao posebnu ustanovu Ministarstva narodnog zdravlja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je obavljala zdravstvenu upravu, nadzor i organizaciju zdravstva.⁸ Nacrt zakona o čuvanju narodnog zdravlja iz 1919. godine navodi osnivanje nemoćnica u županiji, čiji su korisnici nemoćne slijepe i gluhoslijepe osobe (»slijepci i gluhonijemci«) i osobe s intelektualnim teškoćama (»slaboumnici«), koje ne pripadaju Zemaljskom zavodu za umobolnike te ističe da se osobe s duševnim smetnjama (»umobolnike«) mora primiti u javne bolnice.⁹

2Temeljem Vidovdanskog ustava i Zakona o oblasnoj i sreskoj samoupravi 1922. godine, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca dijeli se na 33 oblasti, koje su djelovale od 1924. do 1925. godine te su regulirale domene uprave, poput narodnog zdravlja i socijalne politike.¹⁰ Do reforme zdravstvene skrbi dolazi 1924. godine. Ukidaju se zdravstveni odsjeci i oblasne sanitarne uprave te zamjenjuju inspektoratima poput Inspektorata Ministarstva narodnog zdravlja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji se bavio općim problemima organizacije zdravstvene skrbi i djelovao do 1928. godine.¹¹ Zadaća Odjeljenja za socijalnu medicinu, odnosno Odsjeka za proučavanje narodne patologije i za statistiku, bila je proučavanje uvjeta života, stanovanja i prehrane seljaka i radnika, iznalaženje dobrih i racionalnih metoda za poboljšanje narodnog zdravlja, proučavanje različitih bolesti u narodu i njihove specijalne etiologije.¹² Dok se Ministarstvo narodnog zdravlja uspješno bavilo socijalnom medicinom, Ministarstvo socijalne politike bilo je manje uspješno te uglavnom koncentrirano na donošenje zakona o zaštiti radnika i organizaciju radničkog osiguranja.¹³ Od 1929. do 1939. godine u Savskoj banovini postojalo je Odjeljenje za socijalnu politiku i narodno zdravlje, koje se, među ostalim, bavilo socijalnim pitanjima stanovništva te upravljanjem i nadzorom bolnica i ustanova.¹⁴ Osnivanjem Banovine Hrvatske, Odjel za narodno zdravlje Banske vlasti Banovine Hrvatske preuzima poslove Odjeljenja za socijalnu politiku i narodno zdravlje Savske banovine.¹⁵

3Najzastupljenije struke u sustavu skrbi za djecu i mlade s invaliditetom bile su liječnici, administrativno osoblje i nastavnici u pojedinim zavodima. Kao specifične skupine stručnjaka ističu se milosrdne sestre, milosrdna braća i sestre pomoćnice. Zakladna bolnica - Javna opća bolnica Milosrdne braće i Bolnica milosrdnih sestara djelovale su u Zagrebu, što ukazuje na važnost milosrđa u socijalnoj doktrini Katoličke Crkve.¹⁶ U državnoj službi je 1920. godine bilo zaposleno 127 liječnika.¹⁷ Iako se početkom 1920-ih godina planirala osnovati Kraljevska zemaljska socijalna škola, u Zagrebu je 1921. godine osnovana Državna škola za sestre pomoćnice, naredbom Zdravstvenog odsjeka za Hrvatsku,¹⁸ čijim osnutkom časne sestre (ponajviše iz redova Svetog Vinka i Svetog Križa) zaposlene u zavodima i bolnicama dobivaju formalan dokaz o naobrazbi.¹⁹ U navedenoj školi se 1924. godine uvodi predmet Socijalna skrb koja je obuhvaćala i skrb za osobe s invaliditetom²⁰ te je postajalo sestrinsko i bolničko usmjerenje tijekom obrazovanja, da bi se 1929. godine pripojila Školi narodnog zdravlja, koja je osnovana 1927. godine.²¹

4Zavod za umobolne Stenjevec bio je prvi zavod u državi koji je osnovao »bolničarsku školu, društvo za socijalnu pomoć zavodskih bolesnika i vanzavodsko staranje«.²² Ustanove za djecu i mlade s invaliditetom dijelile su se na bolnice i socijalne ustanove.²³ Već 1919. godine postojala je višedesetljetna tradicija ustanova, odnosno zavoda na području Hrvatske, što ukazuje na dugotrajnu institucionalnu skrb, prvenstveno obrazovanjem u posebnim odgojno- obrazovnim ustanovama. U Zagrebu, prvu školu za gluhe osobe osniva Adalbert Lampe 1885. godine, dok prvu školu za slijepe osobe osniva Vinko Bek 1895. godine.²⁴ Vođena je i evidencija o smrti novorođenčadi. Prema evidenciji za drugu četvrtinu 1925. godine, u Bolnici milosrdnih sestara ukupno je mrtvorođeno 24 za život nesposobne djece te je preminulo 9 nedonoščadi.²⁵

1Zemaljski zavod za odgoj slijepe djece s radom počinje u rujnu 1895. godine kao prvi zavod te vrste u jugoistočnoj Europi, da bi 1914. godine zbog početka Prvog svjetskog rata bio zatvoren te djeluje u Popovači od 1920. do 1927. godine, a u Zagreb se vraća 1928. godine.²⁶ Nalazio se u istoj zgradi kao i Zavod za odgoj gluhonijeme djece te je pružao osnovno i stručno obrazovanje slijepoj djeci Školskim tečajem, koji je obuhvaćao nastavni programa za pučke škole, Obrtnim tečajem, koji je obuhvaćao stručni zanatski program te Glazbenim tečajem o glazbenoj teoriji i praksi.²⁷ Većina učenika bila je na stalnom smještaju. Po povratku u Zagreb u Mlinarsku cestu, tražena je 1928. godine nabava kreveta za slijepu djecu pitomce, različiti obrazovni materijali (»učila«) i jedna garnitura četkarskog alata, dok su knjige i notne zapise (»muzikalije«) dostavljene iz Moslavine.²⁸ U Ministarstvu socijalne politike Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca djelovao je 1928. godine Odsek za abnormalnu decu »slijepe, gluhonijeme, slabomislene, nervno poremećene, epileptične, defektne i bogaljaste«,²⁹ a slijepa djeca se opisuju u dokumentima »abnormalnom, sirotom, nesretnom«.³⁰ Evidencije o učenicima sadrže podatke vezane uz datum i mjesto rođenja, mjesto stanovanja, razred, trajanje školovanja, način plaćanja obrazovanja, zakonitost ili nezakonitost djeteta te mjesto boravišta roditelja.³¹ Kao dokument koristio se Prijavni list za prijem u Zavod za slijepu djecu (potpisivali su ga roditelj, staratelji ili upravitelj imovine te školski liječnik i nastavnik), koji je sadržavao podatke i procjenu djeteta.³²

2Podaci o zanimanju roditelja pokazuju da su 1922./1923. godine njih 5 bili ratari, 2 mlinari, 2 zidari i po jedno stolar i krojač, ³³ 1928. godine od 11 djece njih 8 seljaci te 2 nadničari,³⁴ dok su 1930. godine od petnaestero djece 10 roditelja bili seljaci, 1 služavka, 1 lugar, 1 krojačica i 2 nadničara.³⁵ Većina ih je živjela u siromaštvu. Kao dokaz nemogućnosti plaćanja liječenja ili obrazovanja, koristila se Svjedodžba siromaštva, uz koju je roditelj mogao priložiti molbu za primitak djeteta u Zavod, kako dijete ne bi postalo »slijepi prosjak«.³⁶ Podaci o učenicima za 1922./1923. godinu pokazuju da je u 3. razredu bilo troje učenika i dvoje slušača, u 4. razredu osmero učenika,³⁷ te četrnaestorica dječaka u produženoj zanatskoj školi 1936. godine.³⁸ Nastavni plan iz 1921./1922. godine sadržavao je predmete Nauk vjere, Hrvatski ili Srpski jezik, Računstvo i geometriju s crtanjem, Početnu stvarnu obuku, Stvarnu obuku (uključivala Zemljopis, Povijest, Prirodoznanstvo), Krasnopis, Risanje slobodno, Pjevanje svjetovno i crkveno, Gimnastiku, Gospodarstvu i gospodarski ručni rad za dječake te Kućanstvo i ručni rad za djevojčice.³⁹ Prema rasporedu sati iz 1929. godine predmeti su bili Račun, Čitanje, Pisanje, Stvarna obuka, Glasovir, Pjevanje i Izvan naukovne osnove.⁴⁰ Škola je 1935. godine bila koncipiran kao osmogodišnja osnovna škola koja se nastavljala u produženu zanatsku školu (kefarstvo, košaraštvo i pletarstvo) u trajanju od 2 do 4 godine za »slijepu djecu koja su inače tjelesno i duševno zdrava, ali ne vide ili ništa ili vide tako malo, da se zbog toga ne mogu obučavati normalnom nastavom, već ime za to potrebna specijalna škola«.⁴¹ Godine 1931. i 1935. u Zavodu su zaposlena 4 nastavnika,⁴² dok od 1932. od 1934. godine 3 nastavnika, od kojih je jedan bio slijepa osoba te honorarno 6 osoba (kateheta, liječnik, učiteljica ručnog rada, slijepi kefar te dvoje služinčadi).⁴³ Zavod su posjećivali maturanti učiteljskih škola iz Čakovca i Ljubljane, kako bi stekli uvid u rad sa slijepim učenicima.⁴⁴ Na početku 1933. godine donesen je dokument u kojem se traži da svako dijete mora u Zavod ponijeti najmanje »1 odijelo i zimski kaput, 1 par čestitih cipela, 6 pari čarapa, 4 košulje, 4 gaća, 6 džepnih rupčića, 1 jastuk, 2 plahte, 2 jastučnice, 1 gunj i keficu za zube« (uputa je da se na svaku stvar crvenim koncem ušije broj dodijeljen djetetu) jer će biti u zavodu od deset do dvanaest godina, s time da će iz njega biti otpušteno ako bude »zarazno, imalo duševnu ili tjelesnu zaostalost te mokrilo u krevet«, dok se dijete na kraju školske godine odvodi kući i vraća početkom iduće o trošku roditelja.⁴⁵

3Zemaljski zavod za odgoj gluhonijeme djece

4Zemaljska vlada je 1887. godine osnovala Zemaljsku zakladu za odgoj gluhonijeme i slijepe djece, da bi 1888. godine osnovala Društvo za osnutak i uzdržavanje Zemaljskoga zavoda za gluhonijemu djecu, koji je 1891. godine započeo s radom kao Zemaljski zavod za odgoj gluhonijeme djece.⁴⁶ Prema podacima s Imenog spiska 1924. godine, u Zavodu je bilo 56 učenika u internatu, dok su prema Imenom spisku gluhonijeme djece, čiji su roditelji podnijeli molbu za prijam u Zavod 1. rujna. 1924. godine za svako dijete traženi su sljedeći podaci: ime i prezime, vjera, rodno mjesto i pokrajina, datum rođenja djeteta, sposobnost polaska u školu (»sposobnik povoljan ili ne«) te je rađena procjena s opisima poput »slabouman; slabo shvaća; glava neproporcionalna; nesposoban; na lijevo oko slijepa; dijete je duševno slabo, trese glavom, škripa zubima, nervozna, za polazak škole nesposobna; ne može hodati, slabih duševnih sposobnosti«.⁴⁷ Školske godine 1924./1925. Zavod je bio organiziran do 5. razreda s ukupno 107 učenika, od čega je postojao jedan 1. razred, dva 2. razreda, tri 3. razreda, četiri 4. razreda i jedan 5. razred.⁴⁸ Školske godine 1935./1936. u Zavodu je bilo 12 odjeljenja do 7. razreda sa 137 djece, na stalnom smještaju bilo je 113 djece (djeca smještena u zavodu su »većinom od roditelja s krajnje sirotinje«), a zaposleno je 12 čujućih nastavnika i jedna gluha učiteljica, koja je predavala ženski ručni rad i organizirala izložbe istog.⁴⁹ Dio mladih s oštećenjima vida ili sluha bio je zaposlen, dok je dio bio uključen u određena društva. Već 1898. godine otvoren je Zavod za odrasle slijepce, 1910. godine Dom slijepih djevojaka,⁵⁰ 1928. godine Invalidski zavodi Hrvatske i Slavonije bili su Sv. Duh (invalidska škola s 75 pitomaca), Brestovec i Moslavina (dom za slijepe),⁵¹ a između dva svjetska rata društva gluhih i slijepih osnivaju svoje klubove i udruženja koja financiraju dobrotvorna društva.⁵²

1Zavod za umobolne Stenjevec (1932. godine navodi se naziv Državni zavod za umobolne u Stenjevcu,⁵³ dok 1936. godine Bolnica za živčane i duševne bolesti u Vrapču⁵⁴) sagrađen je 1879. godine za 200 pacijenata,⁵⁵ da bi njihov broj progresivno rastao: 1879. godine bilo je 136 pacijenata, 1889. godine 285 pacijenata, 1899. godine 408 pacijenata, 1909. godine 462 pacijenata, 1911. godine 511 pacijenata, 1929. godine 1377 pacijenata, dok 1933. godine 1520 pacijenata.⁵⁶ Podaci o smještenoj djeci pokazuju da je od 1928. do 1932. godine u Zavodu bilo novoprimljeno 13 djece u dobi do 10 godina, 287 djece u dobi od 11 do 20 godina, te 953 mladih u dobi od 21 do 30 godina života (ova dobna skupina je i najbrojnija od svih dobnih skupina pacijenata 1932. godine), dok su od ukupnog broja pacijenata, njih 2,4 % činili studenti i učenici, od kojih je pola njih bilo hospitalizirano duže od 5 godina.⁵⁷

2Temeljem dostupnih podataka, ogleda se i socijalni status većine pacijenata Zavoda. Kao što je ranije navedeno za učenike Zemaljskog zavoda za odgoj gluhonijeme djece, većina pacijenata bila je izrazito siromašno,⁵⁸ na što ukazuje opis da većina pacijenata dolazi »manjkavo obučena i bosa jer su siromašni i najčešće dolaze u odijelima drugih ukućana« jer se najlošija odjeća u kućanstvu stavljala na osobu tijekom otpreme u Zavod.⁵⁹ Na život u siromaštvu ukazuju i podaci o popisu stvari s kojima su primljeni u Zavod (opisan primjer ženske osobe koja je došla bez ičega i u bolnici je dobila 1 žensko odijelo i 1 rubac).⁶⁰ Upozoravalo se i na nehumani dovoz pacijenata jer ih članovi obitelji ili sumještani dovode zavezane i izmučene (često pješačili zavezani za kola).⁶¹ Između 44 i 50 % pacijenata bili su ratari ⁶² ili služinčad,⁶³ a između 65 i 80 % seoskog podrijetla.⁶⁴ Na navedeno ukazuje i citat da je 1918. godine »267 bolesnika bilo seljačko poljoprivredno stalište, 45 obrtničko, 30 nadničari radnici i služinčad«.⁶⁵ U Zavodu je postojala terapija radom na poljsko-gospodarskim dobrima Kalinovici i Jankomiru.⁶⁶ Godine 1932./1933. čak 50 % pacijenata bilo je uključeno u radnu terapiju, ponajviše kroz poljodjelske i vrtlarske poslove, dok su ostali poslovi bili vezani uz funkcioniranje Zavoda (rad u praonici rublja, utovar i istovar, stolarstvo i zidarstvo, kuhanje i šivanje) i služenje u stanovima liječnika i činovnika.⁶⁷ Jedan od liječnika navodi da je »zaposlenje bolesnika težak rad za zaposlenike koji iziskuje puno strpljenja i ustrajnosti«.⁶⁸

3Ostali sociodemografski podaci ukazuju da je 60-63 % pacijenata podrijetlom s područja Savske banovine,⁶⁹ dok je, prema vjeroispovijesti, 1918. godine bilo 332 katolika, 785 »grkoistočne vjeroispovijesti«, 6 »izraelitičke vjeroispovijesti«, 4 »muhamedanske vjeroispovijesti«, 3 grkokatolika i 2 evangelika.⁷⁰ Stezulje, mrežasti kreveti i samice koristile su se 1930-ih godina, što se opravdavalo prekapacitiranošću pacijenata, pomanjkanjem bolničkog osoblja i prostora.⁷¹ Navedeno se može povezati s podacima da je unatoč 300 novih postelja, još 150 pacijenata ležalo na slamnjačama,⁷² dok je 1933. godine u svim bolnicama bilo 4500 mjesta i nedostajalo je još 3000 mjesta u zavodima i specijalnim bolnicama (Beograd, Toponica, Jaša Tomić, Kovin, Studenac i Stenjevec) te psihijatrijskim odjeljenjima u bolnicama (Sarajevo, Šibenik, Pakrac i Zagreb).⁷³ Podaci o zaposlenicima pokazuju da je 1919. godine bilo zaposleno 105 osoba, od čega 4 liječnika, 36 bolničara te 38 milosrdnih sestara,⁷⁴ 1925. godine 5 liječnika te 152 drugog osoblja, od čega 30 milosrdnih sestara,⁷⁵ dok 1933. godine njih 300, od čega 11 liječnika i 37 milosrdnih sestara.⁷⁶ U Zavod su 1933. godine kontinuirano dolazili župnik, imam, rabin i paroh, djelovao je i dušobrižnik,⁷⁷ a pokrenuto je i izvanbolničko liječenje, u obliku psihijatrova tjednog obilaska kući otpuštenih pacijenata.⁷⁸ Pacijenti su najčešće umirali od TBC-a, pneumonije i srčanih bolesti⁷⁹ te je 1918. godine godišnji mortalitet bio 24 % (1919. godine 29 %) i preminulo je 296 pacijenata, od kojih 122 od tuberkuloze i 57 od marazma.⁸⁰

1Najmanje podataka postoji o ustanovama za djecu i mlade s intelektualnim teškoćama jer ih je većina živjela s vlastitim obiteljima.⁸¹ Iz arhivske građe uočljivo je da je dio mladih s intelektualnim teškoćama ostvario partnerske i roditeljske uloge, a djevojke su često radile kao služinčad (postoje podaci o djevojkama i ženama s intelektualnim teškoćama koje su pohađale Dom djevojaka, kako bi postale služinčad ili kućne pomoćnice). Specijalna odjeljenja za obrazovanje učenika s intelektualnim teškoćama u nekim osnovnim školama osnivaju se 1931. godine u Zagrebu, a potom i u Varaždinu, Kastvu, Gospiću i Osijeku.⁸² Godine 1939. Odjel za socijalnu politiku banske vlasti Banovine Hrvatske osniva Zavod za odgoj duševno zaostale djece,⁸³ dok je stručni nadzor nad svom djecom s intelektualnim teškoćama na prostoru Banovine Hrvatske bio povjeren Stanici za psihohigijenu u okviru Zakladne bolnice u Zagrebu.⁸⁴ Krajem studenog 1918. godine, u Kraljevskoj zemaljskoj javnoj bolnici u Pakracu bilo je smješteno (»liječeno«) 7 imbecila (osoba s umjerenim intelektualnim teškoćama) i 5 idiota (osoba s težim i teškim intelektualnim teškoćama).⁸⁵ Ravnateljstvo Kraljevske zemaljske javne bolnice u Pakracu tražilo je dozvolu trajne opskrbnine za dio pacijenata proglašenih »neizlječivim umobolnicima« (u mjesecu svibnju 1917. godine tako je klasificirano 10 osoba),⁸⁶ a na opise pacijenata ukazuje sljedeći opis: »pjeva, buči, vazda leti amo tamo po razdjelu, prkosna, svadljiva, neposlušna, ne spava bez lijekova«.⁸⁷ Primjerice, 1918. godine u Zavodu za umobolne Stenjevec je od ukupno 1021 pacijenta bilo »19 imbecila«,⁸⁸ godišnje je prosječno bilo hospitalizirano od 20 do 30 slaboumnih pacijenata (»oligofreni«), od kojih je 1931. godine bilo 63 neoženjenih i 7 oženjenih muškaraca te 1 udana i 40 neudanih žena.⁸⁹ Službene bolničke statistike iz 1940. godina o broju djece i mladih s intelektualnim teškoćama (»duševno zaostala djeca«), u kojima su dijeljeni na »imbecile, duševno zaostale i debile«, postoje za Čazmu, Čakovec, Dugo Selo, Kostajnicu, Krk, Novu Gradišku, Osijek, Sisak, Slavonski Brod i Vukovar.⁹⁰

2Po završetku Drugog svjetskog rata dolazi do osnivanja novih ustanova za djecu i mlade s invaliditetom. Temeljem Registra 1961. Narodne Republike Hrvatske, osnovani su te su djelovali Zavod za profesionalnu rehabilitaciju fizički invalidne omladine Zagreb Dubrava, Zavod za slijepe, Zavod za odgoj gluhe djece I. i II., Zavod za duševno zaostalu djecu Zagreb, Zavod za gluhe učenike u privredi Rijeka, Zavod za rehabilitaciju slijepih Osijek, Zavod za slijepe sa školom učenika u privredi Zagreb, Specijalni zavod za učenike u privredi Lug, Zavod za odgoj gluhe djece Split, Oporavilište za djecu invalide Kraljevica, Zavod s pomoćnom školom Velika Gorica, Specijalni zavod Zajezda, Dom gluhih Split, Zavod s pomoćnom školom IKA, Zavod za djecu invalide Kraljevica, Zavod za rehabilitaciju djece i omladine s karakterističnim smetnjama Perjavica Zagreb te Zavod za duševno zaostalu djecu i omladinu Stančić.⁹¹ U navedenim ustanovama nastavljeno je kontinuirano pružanje institucionalne skrbi za djecu i mlade s invaliditetom.

1Skrb za djecu i mlade s invaliditetom se između dva svjetska rata u Hrvatskoj provodila kroz zavodski, institucionalni smještaj, ponajviše na području grada Zagreba. Sustav skrbi za djecu i mlade s oštećenjima vida, sluha i intelektualnim teškoćama temeljio se na specijalnom odgoju i obrazovanju, dok za djecu i mlade s duševnim smetnjama i intelektualnim teškoćama na dugotrajnom »liječenju«. Djeca i mladi s duševnim i intelektualnim teškoćama najčešće su smješteni zajedno s odraslim osobama s istim invaliditetom. Skrb se osiguravala u bolničkim zavodima i posebnim odgojno-obrazovnim ustanovama. Navedeno ukazuje na medicinski model, bio-psiho-socijalni model i model deficita kao dominantne modele u skrbi za djecu i mlade s invaliditetom,⁹² koji su smatrani pojedincima s neželjenim obilježjima ili ponašanjima koja su trebala biti liječena, a oni samim time isključeni iz društva.⁹³ Većina djece i mladih s invaliditetom bili su seoskog podrijetla, njihove obitelji živjele su u siromaštvu, a u Zavode su smješteni kada je procijenjeno da im obitelji više ne mogu pružati adekvatnu skrb i s ciljem prevencije novih socijalnih problema (npr. prosjačenje). Navedeno se može povezati s kritičkom teorijom invaliditeta, koja invaliditetu pristupa kao kulturnom, političkom i socijalnom fenomenu radije nego individualnoj, medicinskoj činjenici vezanoj uz sposobnosti pojedinca,⁹⁴ a na to ukazuju i korišteno nazivlje za ovu skupinu osoba te opisani razlozi osiguranja smještaja za njih. Većina je bila na višegodišnjem, trajnom smještaju ili liječenju u Zavodima i skrb su im pružali malobrojno medicinsko osoblje i nastavnici, što se pak može povezati sa socijalnim modelom invaliditeta, prema kojem je invaliditet produkt društva koje je prvenstveno namijenjeno i organizirano za osobe bez invaliditeta.⁹⁵ Život u Zavodima obilježen je prekapacitiranošću korisnika te skromnim uvjetima života, iako je za određen dio korisnika ovakav smještaj značio unaprjeđenje kvalitete života. U sustavu skrbi primjenjivane su detaljne metode procjene i praćenja korisnika, a vođena je i statistika o njima. Skrb se temeljila na tadašnjim suvremenim zdravstvenim i odgojno-obrazovnim principima te je bila orijentirana na liječenje, rehabilitaciju i odgoj i obrazovanje djece i mladih s invaliditetom. Temelji pružanja skrbi bili su invaliditet i nepovoljan socijalni status djece i mladih s invaliditetom, što se može povezati s istraživanjima o invaliditetu, koja naglašavaju da invaliditet nije isključivo medicinsko i funkcionalno stanje, već politički i kulturni identitet, koji je rezultat međuodnosa fizičkih, kulturnih i političkih okruženja.⁹⁶ Unatoč neospornoj činjenici da je nekima od korisnika unaprijeđena kvaliteta života, na samom kraju potrebno je naglasiti da je sustav skrbi za djecu i mlade s invaliditetom u Hrvatskoj između dva svjetska rata rezultirao njihovom socijalnom isključenošću iz svakodnevnog života zajednice tijekom njihova dugotrajnog smještaja u zavodima.