No source, born digital.
Contributions to Contemporary History is one of the central Slovenian scientific historiographic journals, dedicated to publishing articles from the field of contemporary history (the 19th and 20th century).
The journal is published three times per year in Slovenian and in the following foreign languages: English, German, Serbian, Croatian, Bosnian, Italian, Slovak and Czech. The articles are all published with abstracts in English and Slovenian as well as summaries in English.
Prispevki za novejšo zgodovino je ena osrednjih slovenskih znanstvenih zgodovinopisnih revij, ki objavlja teme s področja novejše zgodovine (19. in 20. stoletje).
Revija izide trikrat letno v slovenskem jeziku in v naslednjih tujih jezikih: angleščina, nemščina, srbščina, hrvaščina, bosanščina, italijanščina, slovaščina in češčina. Članki izhajajo z izvlečki v angleščini in slovenščini ter povzetki v angleščini.
Leta 1929 je osrednja feministična organizacija v medvojni
Kraljevini Srbov, Hrvatov in Slovencev/Jugoslaviji, Alijansa ženskih
pokreta (Aliansa ženskih pokretov), iz svojega programa
umaknila zahtevo po volilni pravici žensk. Z analizo in skrbno
kontekstualizacijo člankov, objavljenih v glavni jugoslovanski feministični
reviji Ženski pokret (Beograd, 1920–1938), prispevek
obravnava specifično vrzel v zgodovinopisju o ženskih gibanjih in feminizmih
v medvojni Jugoslaviji ter dokazuje, da umik te zahteve iz programa
feministk ni bil le neposredna posledica kraljeve diktature, temveč tudi
izraz širšega razočaranja nad parlamentarno in strankarsko politiko v
medvojni Jugoslaviji. V širšem smislu članek obravnava narativ o “krizi
feminizma” in ugotavlja, da ta ni dovolj prepričljivo pojasnilo za
preoblikovanja feminizma v poznih dvajsetih in zgodnjih tridesetih letih 20.
stoletja. Članek prispeva tudi k zgodovinopisju politične zgodovine
feminizmov in ugotavlja prepletenost zgodovine jugoslovanskega
feminističnega gibanja s parlamentarno in strankarsko politiko. Metodološko
sledi novejšim pristopom k zgodovini politične misli v Vzhodni in Srednji
Evropi ter prinaša nova spoznanja o politični misli feministk iz Zveze
ženskih gibanj, zlasti o “političnem besednjaku” njihove voditeljice
Alojzije Štebi in njenem razumevanju politične nevtralnosti, moralne krize
političnega življenja, in malega dela.
Ključne besede: feminizem, politika, kriza, Aliansa ženskih
pokretov, Alojzija Štebi
In 1929, the central feminist organization in the interwar Kingdom
of Serbs, Croats, and Slovenes / Yugoslavia Alijansa ženskih pokreta
(Womenʼs Movementsʼ Alliance) removed the demand for womenʼs suffrage rights
from its program. By analyzing and carefully contextualizing articles
published in the central Yugoslav feminist magazine Ženski pokret (Belgrade,
1920-1938), the article addresses a specific gap in the historiography of
womenʼs movements and feminisms in interwar Yugoslavia, and argues that the
removal of this demand from the feministsʼ program
was not only a direct consequence of the Royal dictatorship, but also a
reflection of a broader disillusionment with parliamentary and party
politics in interwar Yugoslavia. More broadly, the article addresses the
narrative of the “crisis of feminism”, and demonstrates that this is not a
sufficiently satisfactory explanation for the transformation of feminism in
the late 1920s and early 1930s. Furthermore, the article contributes to the
historiography of the political history of feminisms, and acknowledges the
intertwining history of the Yugoslav feminist movement with parliamentary
and party politics. Methodologically, it follows the recent approaches to
the history of political thought in East Central Europe, and provides new
insights into the political thought of the feminists from the AŽP, and
particularly their leader Alojzija Štebi’s
“political vocabulary” and her understanding of political
neutrality, moral crisis of political life, and small-scale work.
Keywords: feminism, politics, crisis, Women’s Movements’
Alliance, Alojzija Štebi
„Već dugo se raspravlja kod nas o krizi parlamentarizma. Ali u tome što se
označava ’krizom parlamentarizma’, skriveno je mnogo više. U toj krizi se ogleda
kriza celog našeg političkog života.”Ženski pokret 8, br.
3 (mart 1927): 1.Ženski
pokret otvorila diskusiju o pitanju političke krize. Ženski pokret (1920-1938) bio je centralni feministički časopis
Alijanse ženskih pokreta (AŽP), alijanse koja je okupljala lokalne organizacije
Ženskog pokreta iz Beograda, Ljubljane, Zagreba, Sarajeva i drugih manjih mesta
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslavije i predstavljala jedinu
alijansu feminističkih društava iz cele zemlje.Jugoslovenski
feministički pokret 20-ih godina XX veka u kontekstu političke
istorije.Decades of Crisis: Central and Eastern Europe before World
War II (Berkeley, Cal.: University of California Press, 1998).
Agnes Cornell, Jørgen Møller i Svend-Erik Skaaning, Democratic Stability in an Age of Crisis: Reassessing the Interwar
Period (Oxford: Oxford University Press, 2020). Dušan Nećak i Božo
Repe, Kriza: svet in Slovenci od prve svetovne vojne do
sredine tridesetih let (Ljubljana: Znanstvenoraziskovalni inštitut
Filozofske fakultete, 2008). Branka Prpa, Srpski
intelektualci i Jugoslavija: 1918-1929 (Beograd: Clio,
2018).
Pored diskursa o krizi parlamentarne demokratije, u literaturi možemo uočiti i
narativ o krizi feminizma u međuratnom periodu. U savremenijim naučnim radovima
o ženskom pokretu i feminizmu postoji tendencija da se period kraja treće i
početka četvrte decenije XX veka opisuje kao kriza, kako u širem evropskom
kontekstu, tako i u kontekstu postjugoslovenske istoriografije. Dobar primer za
širi evropski kontekst je tekst francuske istoričarke Kristin Bar (Christine
Bard), koja je identifikovala „krizu feminizma” 30-ih godina XX veka.Drugi pol Simon de Bovoar, a
razvija se od kraja šezdesetih do osamdesetih godina XX veka, zasnivajući se
na idejama polne razlike, roda i patrijarhata. – Adriana Zaharijević,
„Kratka istorija sporova: šta je feminizam?”, u: Neko je
rekao feminizam? Kako je feminizam uticao na žene XXI veka
(Beograd: Heinrich Böll Stiftung, 2008), 384–415. Za intelektualnu
istoriju drugog talasa feminizma u jugoslovenskom kontekstu, vid. Zsófia
Lóránd, Feministički izazov socijalističkoj državi u
Jugoslaviji (Zagreb: Fraktura, 2020 [2018]).
U novijim istraživanjima međuratnog feminističkog pokreta, tačnije u
istraživanjima časopisa Ženski pokret, o krizi feminizma
bilo je reči prevashodno u vezi sa ključnim izmenama u programu AŽP u kontekstu
uvođenja diktature, kao i zbog promene u izgledu časopisa Ženski pokret nakon 1929. godine.Žensko: etnografski aspekti
društvenog položaja žene u Srbiji (Beograd: Srpski genealoški
centar, 2007), 9–39. Stanislava Barać, Feministička
kontrajavnost: Žanr ženskog portreta u srpskoj periodici 1920–1941 (Beograd: Institut za književnost i umetnost,
2015), 188–235. Jelena Milinković i Žarka Svirčev, „Ženski pokret
(1920-1938): politika teksta i konteksta”, u: Ženski
pokret (1920-1938): Bibliografija, ur. Jovanka Poljak i Olivera
Ivanova (Beograd: Institut za književnost i umetnost, 2019), 7–28. Za druga
istraživanja časopisa Ženski pokret vid. i: Jelena
Milinković i Žarka Svirčev, ur., Ženski pokret
(1920–1938): zbornik radova (Beograd:
Institut za književnost i umetnost, 2021). Ana Kolarić, Periodika u feminističkoj učionici: časopis Ženski pokret
(1920–1938) i studije književnosti (Beograd:
Fabrika knjiga, 2021).Ženski pokret 10, br. 6
(mart 1929): 2. Tom prilikom Alojzija Štebi ulazi u odbor beogradskog
Ženskog pokreta i postaje predsednica ovog lokalnog udruženja, pored
funkcije u Alijansi ženskih pokreta.Ženski pokret, autorke Jelena
Milinković i Žarka Svirčev naglašavaju da je promena fokusa časopisa motivisana
„krizom u koju je sam pokret upao početkom tridesetih godina .”, Feministička kontrajavnost, 188–235,
naročito 133.
Iz literature je, dakle, jasno da je do nekakve promene došlo, međutim, ostalo je
nerazjašnjeno o kakvoj je promeni reč ; glavno pitanje svelo se na to da li je
brisanje zahteva za pravo glasa iz programa AŽP bila nužna i opravdana
strategija kako bi ova organizacija opstala, ili pak odustajanje od borbe, a
promena je objašnjavana „krizom”.Ženski
pokret, kada je o ovome bilo reči i u diskusiji. Vid. Konferencija: Projekat Ženski pokret, https://www.zenskipokret.org/konferencija/.isključivo posledica uvođenja šestojanuarske diktature i
strategija koju su članice AŽP izabrale kako bi njihova organizacija preživela,
ili možemo u političkim stavovima članica pronaći dublje razloge za ovakvu
odluku? Pre svega, važno je istaći da se u analizi „krize” u ovom tekstu
oslanjam na pristup istoričara Ridigera Grafa (Rüdiger Graf), odnosno dva
metodološka aspekta iz njegovog članka o narativima krize u Vajmarskoj Nemačkoj.
U ovom eseju Graf ukazuje na nekritički pristup pojmu krize od strane
istoričara, te insistira na pristupu čija bi polazna tačka bila kada i kako je
pojam korišćen u samom istoriografskom periodu, kao i kako su sami istoričari
upotrebljavali ovaj pojam u istoriografskim narativima.Central European
History 43, br. 4 (2010): 593.
Polazeći od ovakvog shvatanja krize i od veze članka Alojzije Štebi „Čija kriza?”
sa odlukom AŽP da 1929. godine izbaci pravo glasa iz programa, analiziraću
tekstove u časopisu Ženski pokret u drugoj polovini 20-ih
godina XX veka, naročito one iz perioda nakon 1926, kada se Feministička
Alijansa restrukturira u AŽP i – kao što ću pokazati – postaje uslovno rečeno
„političnija” nego ranije. Analizu zaključujem sa 1929. godinom, kada je AŽP iz
svog programa izbrisala zahtev za pravo glasa žena. Centralna teza ovog članka
sastoji se iz dva dela. Prvo, tvrdim da „kriza feminizma” nije dovoljno jasno
objašnjenje za transformaciju feminizma i feminističkog pokreta koja je već
uočena u evropskoj i postjugoslovenskoj istoriografiji. Drugo, kako bismo
razumeli o kakvim je transformacijama reč, korisno je analizirati odnos
feminističkog pokreta prema politici, kao i političku misao feministkinja.
Budući da nisu imale pravo glasa, jugoslovenske feministkinje iz AŽP nisu bile
direktne učesnice političkih procesa. Međutim, autorke tekstova u Ženskom pokretu, a naročito predsednica Alijanse Alojzija
Štebi, konstantno su komentarisale i kritikovale političku situaciju u zemlji,
uključujući i izbore i ubistva u skupštini 1928. godine, svojim tekstovima
nudeći alternativni pogled na politiku. Izbacivanje prava glasa iz programa
organizacije bila je direktna posledica i strateški odgovor na diktaturu.
Međutim, ono je istovremeno i odraz razočaranja u liberalnu i parlamentarnu
politiku u zemlji, te je samo jedan od aspekata pokušaja vodećih članica AŽP da
pronađu izlaz iz uskog povezivanja ove feminističke organizacije sa politikom. U
tom kontekstu, oslanjajući se na ideju čehoslovačkog predsednika i političkog
mislioca Tomaša Garika Masarika, Alojzija Štebi piše o „sitnom radu” žena koje
bi doprinele da se prevaziđe ono što definiše kao opštu moralnu krizu
jugoslovenskog političkog života.
Šire gledano, ovu analizu i tezu stavljam u okvir isprepletanosti istorije
jugoslovenskog feminističkog pokreta sa jedne strane, i parlamentarne i
partijske politike sa druge strane, sa ciljem da doprinesem oblasti političke istorije feminizma jer, kako tvrde istoričarke
Karen Ofen (Karen Offen) i Franciska de Han (Francisca de Haan), istorija
feminizma uvek je (i) politička istorija.Perspectives on History, May 2011,
https://www.historians.org/publications-and-directories/perspectives-on-history/may-2011/the-history-of-feminism-is-political-history.
Francisca de Haan, “Eugénie Cotton, Pak Chong-ae i Claudia Jones,
“Rethinking Transnational Feminism and International Politics”, Journal of Womenʼs History 25, br. 4 (Winter 2013):
183. Značajan doprinos slovenačkoj istoriografiji predstavljaju, na primer,
zbornik: Milica Antić Gaber, ur., Ženske na robovih
politike (Ljubljana: Sophia, 2011), te studija: Irena Selišnik, Prihod žensk na oder slovenske politike (Ljubljana:
Sophia, 2008).Žene Jugoslavije u
radničkom pokretu i ženskim organizacijama 1918-1941 (Beograd:
Narodna knjiga: Institut za savremenu istoriju, 1978).Opasne iluzije. Rodni stereotipi u međuratnoj
Jugoslaviji (Zagreb: Srednja Europa, 2014). Ana Kolarić, Rod, modernost i emancipacija (Beograd: Fabrika
knjiga, 2017). Barać, Feministička kontrajavnost.
Milinković i Svirčev, Ženski pokret (1920–1938): zbornik radova.Opasne iluzije, 117–22, 162–87. Prihod žensk na oder slovenske politike.
Gaber, Ženske na robovih politike. Vid. takođe
Svetlana Stefanović, “Nation und Geschlecht. Frauen in Serbien von der Mitte
des 19. Jahrhunderts bis zum Zweiten Weltkrieg” (PhD diss., Universität
Leipzig, 2013), https://nbn-resolving.org/urn:nbn:de:bsz:15-qucosa-203559.
Kristina Jorgić Stepanović, „Ženska stranka – (ne)prijatelj ženskog
pokreta”, u: Ženski pokret (1920–1938): zbornik radova, 37–50; itd. Srpski intelektualci i Jugoslavija, 216. Jure
Gašparič, „Uvedba diktature kralja Aleksandra”, Prispevki
za novejšo zgodovino 46, br. 1 (2006): 241–54.
U vezi sa ovom istoriografskom lakunom je i pitanje metodologije. Kako bismo, ako
ne potpuno, onda barem sveobuhvatnije razumeli istoriju ženskih i feminističkih
pokreta u Jugoslaviji, kao i podrobnije osvetlili odnos Alijanse ženskih pokreta
i političke i parlamentarne istorije, predlažem da je potrebno obuhvatiti
(barem) ove tri perspektive: istoriju organizacija, zatim pojedinaca koji su u
te organizacije bili uključeni, i na kraju debata u koje su ulazili i diskursa
koji su proizvodili i kojim su, zapravo, intervenisali u politički prostor. U
ovoj analizi reč će biti o Alijansi ženskih pokreta i predsednici ove
organizacije Alojziji Štebi. Kada je reč o analizi debata i diskursa, odnosno
političke misli Alojzije Štebi, ovaj rad se oslanja na novije pristupe
intelektualnoj istoriji i istoriji moderne političke misli u Istočnoj Centralnoj
Evropi,A
History of Modern Political Thought in East Central Europe: Volume I:
Negotiating Modernity in the ‘Long Nineteenth Century’ (Oxford:
Oxford University Press, 2016). Balázs Trencsényi, Michal Kopeček, Luka
Lisjak Gabrijelčič, Maria Falina, Monika Baar i Maciej Janowski, A History of Modern Political Thought in East Central
Europe, Volume II: Negotiating Modernity in the ‘Short Twentieth
Century’ and Beyond, Part I: 1918–1968 (New
York, Oxford: Oxford University Press, 2018).History and Theory 39, br. 2 (May 2000): 147–66. Za
koristan pregled tendencija u modernoj evropskoj intelektualnoj istoriji,
vid. Nikola Tomašegović, „Moderna europska intelektualna historija:
teorijski problemi i suvremene tendencije”, Historijski
zbornik 72, br. 1 (2019): 189-203.History of Modern Political Thought in
East Central Europe.linguistic
turn), a fokus je na istraživanju novih ideja i načina na koji ove ideje
postaju izgovorljive (pronounceable), promeni značenja
pojmova i ključnih reči, i tako dalje.A History of Modern Political Thought
in East Central Europe: Volume I, 7.political
vocabulary) kojim su članice AŽP, a naročito predsednica Alojzija
Štebi, nastupale u javnoj sferi, dok se njihove diskurzivne prakse shvataju kao
akcija intervenisanja u politički prostor i pokušaj rekonceptualizacije
političkog.
U nastavku teksta najpre će biti iscrtan kontekst razvoja feminističkog pokreta u Kraljevini SHS 20-ih godina XX veka, sa posebnim akcentom na doprinos Alojzije Štebi ovom pokretu. Drugi deo teksta osvetliće odnos feminizma i političke neutralnosti. U trećem delu teksta sledi analiza „političkih vokabulara” kojim su Alojzija Štebi i AŽP intervenisali u politički prostor.
Kao početak prvog perioda razvoja feminističkog pokreta u Jugoslaviji izdvaja se
osnivanje ženskog časopisa Zofke Kveder Ženski svijet /
Jugoslavenska žena 1917. godine i, šire gledano,
masovnija politička participacija žena u kontekstu raspada Austrougarske i
stvaranja novih država u Istočnoj Centralnoj i Jugoistočnoj Evropi, u ovom
slučaju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.Prihod žensk na oder slovenske politike.
Gordana M. Drakić, „Nisu ga ni tražile! O pitanju ženskog prava glasa u
Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca”, Zbornik radova
Pravnog fakulteta u Novom Sadu 53, br. 1 (2019): 81–86. Splošno žensko društvo: 1901–1945:
od dobrih deklet do feministk, ur. Nataša Budna Kodrič i Aleksandra
Serše (Ljubljana: Arhiv Republike Slovenije), 504–13.Opasne iluzije, 91.Jugoslavenskoj
ženi ističu uverenje da se „tamošnji [na Zapadu] ogromni i teško
izvojevani uspesi prenose ovamo malo sporije ali sasvim mirno; i u najvećoj
tišini, bez diskusija i otpora, primenjuju na našu žensku omladinu,”Ženski svijet 2, br. 2 (1918): 93.Ženski svijet 2, br. 5-6 (1918): 217.
Međutim, kao što je poznato, Konstitutivna skupština 1921. godine nije rešila
pitanje prava glasa žena i ostalo je da će naknadni zakon rešiti ovo
pitanje.Opasne iluzije, 91–112.
U novoj državi posle Prvog svetskog rata polako raste saradnja žena koje se
identifikuju kao feministkinje i koje su otvorene za političko delovanje žena.
Nakon inicijalnog „upoznavanja” preko časopisa Zofke Kveder, feministkinje se
okupljaju unutar prve i najveće nacionalne organizacije žena osnovane 1919.
godine, Narodnog ženskog saveza (NŽS, u slovenačkoj varijanti Narodna ženska
zveza), gde su pokušavale da pomere fokus sa primarno humanitarnog delovanja
žena na pitanje prava i političkog obrazovanja žena, kao i sa humanitarnog na
socijalni rad.Žene
Jugoslavije. Ida Ograjšek Gorenjak, “Yugoslav Women’s Movement and
‘The Happiness to the World,’” Diplomacy &
Statecraft 31, br. 4 (2020): 722‒44. Isidora Grubački, „Međuratni
liberalni feminizam: Narodni ženski savez i odnos humanitarnog i socijalnog
pitanja u dvadesetim godinama 20. veka”, u: Jelena Milinković, Ženski pokret (1920–1938): Bibliografija, ur. Jovanka
Poljak i Olivera Ivanova (Beograd: Institut za književnost i umetnost,
2019), 17–36. Francesca Rolandi, “Womenʼs Organizing in a Contested
Borderland: The Case of Pro-Yugoslav Associations in Sušak and Fiume in the
Interwar Period,” 51–66, oba u Ženski pokret (1920-1938):
zbornik radova.Žene Jugoslavije, 180.Ženski pokret, koji je na predlog Alojzije Štebi januara
1922. godine postao zvanični časopis svih feminističkih društava iz Kraljevine
SHS.Feminist Encounters, A Journal of Critical Studies in
Culture and Politics 4, br. 2 (2020): 6, 7.
Iako Feministička alijansa nije bila preterano aktivna organizacija, može se reći
da je njen značaj u najmanje dve stvari. Prvo, osnivanje nacionalne feminističke
organizacije uticalo je na to da se u narednom periodu osnuje još nekoliko
lokalnih organizacija Ženski pokret, poput onih u Zagrebu, Splitu i Ljubljani.
Drugo, Feministička alijansa omogućila je bližu saradnju jedne grupe žena, među
njima Alojzije Štebi iz Ljubljane, Adele Milčinović iz Zagreba i Milene
Atanacković iz Beograda. U ovom kontekstu važno je reći nekoliko reči o Alojziji
Štebi, koja je bila inicijatorka i predsednica Alijanse ženskih pokreta, a
kasnije i urednica časopisa Ženski pokret.Ženski pokret 5, br. 5-6
(maj 1924): 249–51. Zorana Simić, „Katarina Bogdanović i Mileva Milojević
kao urednice i saradnice jugoslovenskog feminističkog časopisa Ženski pokret (1920-1938)”, u: Ženski pokret (1920–1938): zbornik radova,
69–84. Ženske na robovih
politike, 41–59. Irena Selišnik, „Alojzija Štebi in jugoslovanski
feminizem ter Ženski pokret”, u: Ženski pokret
(1920–1938): zbornik radova, 85–98. Grubački
„Međuratni liberalni feminizam”.
Sa restrukturiranjem Feminističke alijanse u Alijansu ženskih pokreta 1926.
godine dolazi do još izrazitijeg okretanja politici. Tokom 1926. godine, kao što
je već prikazano u istoriografiji, organizuje se gostovanje predstavnika
političkih stranaka u prostorijama Ženskog pokreta u Beogradu, kada se diskutuje
o pitanju prava glasa žena, a 1927. AŽP povećava svoju aktivnost u kontekstu
parlamentarnih izbora .Žene Jugoslavije, 186–90.Ženski pokret menja format, prerastajući u
dvomesečni list koji svojim izgledom (sada četiri velike strane) podseća na
dnevne novine. Ženski pokret sada obuhvata i „politički
pregled”, te brojne komentare kako zvaničnog AŽP, tako i predsednice AŽP
Alojzije Štebi o političkoj situaciji u zemlji, najčešće na prvoj strani, poput
uvodnika. Na kraju, važno je napomenuti da u ovom periodu, tačnije 1927. godine,
zapravo dolazi do raskola dve grupe žena koje se ne slažu oko pitanja da li žene
treba da se uključe u političke partije ili ne, te jedna grupa žena u maju 1927.
napušta AŽP i osniva Žensku stranku. Članice AŽP tada učvršćuju svoje stanovište
da one čine politički neutralnu organizaciju.Žene Jugoslavije. Jorgić Stepanović,
„Ženska stranka – (ne)prijatelj ženskog pokreta”.
Politički orijentisani tekstovi, međutim, ostaju dominantni sve do 1929. godine,
odnosno uvođenja januarske diktature. Nakon zatišja između 1929. i 1935. godine,
feministkinje iz AŽP se ponovo okreću borbi za pravo glasa, međutim, sredinom
30-ih godina XX veka u okviru delovanja Narodnog fronta, ta borba se vodi
zajedno sa mladim komunistkinjama i levim feministkinjama . Saradnja između ova
dva krila feminističkog pokreta traje sve do 1939. godine, kada mlađe
aktivistkinje zameraju starijim, uključujući tu i predsednicu AŽP Alojziju
Štebi, politički neutralan stav povodom rata u Evropi. Iako priča o
transformaciji feminizma tridesetih godina prevazilazi okvire ovog članka, važno
je istaći da je AŽP sačuvao politički neutralan status do kraja svog delovanja,
ali i da je Alojzija Štebi, podstaknuta ovim sukobom, odstupila sa mesta
predsednice AŽP.Gender, Generations, and Communism in
Central and Eastern Europe and Beyond, ur. Anna Artwińska i
Agnieszka Mrozik (London: Routledge, 2020), 45–65. Jovanka Kecman, Žene Jugoslavije, 318–48. Neda Božinović, Žensko pitanje u Srbiji u devetnaestom i dvadesetom veku
(Beograd: Devedesetčetvrta: Žene u crnom, 1996). Lydia Sklevicky,
„Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji”, Polja 308 (1984): 415–17; Polja 309 (1984): 454–56. Ljubinka Ćirić Bogetić, „Odluke Pete
zemaljske konferencije KPJ o radu među ženama i njihova realizacija u
periodu 1940-1941”, u: Peta zemaljska konferencija
komunističke partije Jugoslavije: zbornik radova, ur. Zlatko Čepo i
Ivan Jelić (Zagreb: Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske:
Školska knjiga, 1972), 75–97.
Prethodni deo pokazao je da je jedna od ključnih tački i zahteva AŽP do 1929.
godine bio zahtev za pravo glasa žena, te da je žene koje su u okviru AŽP
sarađivale povezivala, između ostalog, zainteresovanost za politička pitanja
koja se odražavala i u časopisu Ženski pokret. Ipak, od
početka do kraja svog postojanja, AŽP je bila politički neutralna organizacija.
Šta je to tačno značilo i da li je to bila neprikosnovena pozicija?
Još 1925. godine, Štebi je u članku „Za novi smer u feminističkom pokretu”
postavila pitanje da li Feministička alijansa treba da ostane politički
neutralna ili ne, odnosno da li žene treba da se aktivnije uključe u političke
partije ili ne. Polazeći od pitanja sposobnosti žena – koje su, po njenom
shvatanju, više sposobne za neke poslove od muškaraca a manje zainteresovane za
neke druge poslove – Štebi insistira da je cilj feministkinja saradnja u
političkom polju i podela odgovornosti u društvu. U tom smislu, ona potcrtava da
ovaj princip podele odgovornosti ne podrazumeva sukob
između muškaraca i žena, već teži „za organskim sudelovanjem sa muškarcima na
širokom polju političkog, socijalnog i kulturnog života”, kao i za preuzimanjem
odgovornosti sa muškarcima „za uspehe i neuspehe javnog rada.”Ženski pokret 6, br. 7 (septembar 1925):
241–46.
Bilo je svega par odgovora na poziv Alojzije Štebi da se odustane od političke
neutralnosti. Izrazito protiv bila je Radunka Anđelković-Čubrilović, čiji je
jedan od argumenata bio da bi se u tom slučaju njihove snage pocepale.Ženski pokret 6,
br. 9-10 (novembar 1925): 295–99.
Naročito je zanimljivo da u svom izlaganju Ristić dalje referiše na „krizu
feminizma” o kojoj je govorio predsednik Narodne seljačke stranke Dragoljub
Jovanović, inače simpatizer feminističkog pokreta. Naime, u svom članku „Kriza
feminizma i novi feminizam”, Dragoljub Jovanović daje ocenu da je feminizam u
krizi jer je, po njegovoj oceni, on već pobedio u svetu.Srpski književni glasnik 15, br. 1 (maj
1925): 39–50.borbom pokušaju
da radom dođu do svojih političkih prava.
Ovaj smer na kraju je prihvatila i Štebi, te stav o političkoj neutralnosti
postaje jedno od osnovnih usmerenja AŽP. Jedan od upečatljivih primera osvrtanja
na sopstvenu politički neutralnu poziciju nalazi se u reakciji AŽP na ubistva u
parlamentu 1928. godine i „crne dane” u zemlji: „I ako je ʼŽenski pokretʼ
političko potpuno neutralno udruženje, to ne znači da smo mi indeferentni prema
načinu vođenja državne i nacionalne politike, da smo dezinteresovani na
postupanju političkih partija prilikom raspleta sadašnje teške političke
situacije. Naša politička neutralnost je u tome, da nas vodi na nadpartijsko,
principielno posmatranje događaja i političkog rada partija. Naš zadatak da
politički vaspitamo žene i da ih spremamo za politički život, nama isto tako
nalaže dužnost da se strogo pridržavamo principielnog prosuđivanja. Ovim
vidicima upravljamo se i danas.”Ženski pokret 9, br. 14-15 (avgust 1928): 1,
2.
Vratimo li se na kratko par godina unazad, u periodu kada nastaje Feministička
alijansa već se uveliko govori o političkoj krizi u Kraljevini SHS. Dobro je
poznato da u Kraljevini SHS nijedan saziv skupštine, odnosno vlade, nije
potrajao ceo mandat, stoga je Kraljevina SHS u kratkom periodu svog postojanja
imala preko dvadeset vlada. Istoričar Dejan Djokić zbog toga je 20-e godine XX
veka nazvao „nestalnim” (volatile), dok je istoričar
Kristijan Nilsen (Christian Nielsen) kao dve najveće „političke krize” izdvojio
momenat nakon izbora 1924, kada vlada nije mogla biti dogovorena mesecima, i
kada se već uveliko govori o elementima koji će postati naročito izraženi tokom
druge, daleko poznatije „krize”, koja je kulminirala 1928. godine nakon što je
član Narodne radikalne stranke u skupštini ubio i ranio pet predstavnika
Hrvatske seljačke stranke, uključujući i predsednika ove stranke Stjepana
Radića. Elementi o kojima govori Nilsen su: argumentacija koja promoviše ideju
„neutralnog vođe”, optužbe za mržnju među etničkim grupama, kao i upozorenja da
bi moglo doći do građanskog rata.Elusive Compromise: A History of Interwar
Yugoslavia (New York: Columbia University Press, 2007). Christian
Axboe Nielsen, Making Yugoslavs: Identity in King
Aleksandarʼs Yugoslavia (Toronto: University of Toronto Press,
2014).
Nakon početnog entuzijazma, a potom i razočaranja zbog Ustavom nepovoljno rešenog
pitanja prava glasa žena, te nakon pregrupisanja i organizovanja Feminističke
alijanse, feministkinje ne ostaju sasvim tihe u odnosu na rast tenzija u vezi sa
političkom situacijom u zemlji. Uprkos „zastavi političke neutralnosti”, kritike
političkog sistema od strane feministkinja bile su sve izraženije, često
direktno u vezi sa dešavanjima oko izbora, a Štebi sa pozicije vodeće osobe AŽP
otvoreno kritikuje političare i političke partije po više osnova. Još 1924, na
primer, Štebi se direktno osvrnula na izbore, komentarišući da su „događaji kod
poslednjih izbora i događaji posle njih [...] dokazali, da u našoj zemlji
vladaju takvi nazori o slobodi političkih uverenja, o ravnopravnosti građana, o
nepokolebljivosti političkih principa, koji nas sasvim udaljuju od zdravog,
moralnog dizanja naroda, a pred tuđim svetom nas karakterišu kao balkance,
reakcionare, i političke avanturiste.”Ženski
pokret 5, br. 9 (novembar 1924): 376–79.Historijski zbornik 72, br. 1 (2019): 111–38.
Grubački, “The Emergence of the Yugoslav Interwar Liberal Feminist Movement
and The Little Entente of Women”.Ženski pokret 5, br. 9 (novembar 1924): 381–87.
Važno je istaći da je, komentarišući politička zbivanja, Štebi dosledno
insistirala na vezi između feminizma i politike. Pre svega iznosi stav da do tog
momenta nijedna politička partija nije preduzela ništa po pitanju feminističkih
zahteva, te tvrdi da je „sretno rešenje” unutrašnje politike neophodni uslov
kako za „napredak naroda i zemlje”, tako i za feminizam. U tom kontekstu dodala
je da „dokle god unutrašnje prilike u našoj državi ne budu zauzele svoj normalni
tok, neće se moći očekivati da se publika jako zainteresuje feminističkim
pitanjem.”
Kako je vreme odmicalo, osećaj opšte političke krize na stranicama Ženskog pokreta rastao je, a ton Alojzije Štebi pokazuje
sve veće razočaranje i sve ogoljeniju kritiku političkog sistema. Postavljajući
pitanje iz naslova ovog teksta – Čija kriza? – Štebi komentariše prethodne
oblasne izbore na kojima je učestvovalo preko dvadeset političkih partija,
videći to kao samo još jedan dokaz u nizu da su birači orijentisani ne prema
političkim principima, već prema ličnostima (i njihovim interesima). Međutim, za
razliku od njenog predloga iz 1924. i 1925. godine, kada poziva na reformu
političkih partija i uključivanje žena u iste, u ovom kontekstu Štebi predlaže
nešto drugo: „Neprestano traženje partija – naravno onih koji su u momentu
izbora u opoziciji – da se sprovedu slobodni izbori, strašni izveštaji o
nasiljima posle svakih izbora i još mnoge druge izborne mahinacije, jasan su
dokaz da biračkim masama, onima, koji imaju na dan izbora stvarno sudbinu države
i naroda u rukama, nedostaje smisao za važnost i dalekosežnost akta, koga vrše;
znak nedostajanja političke prosvete. Mnogi bacaju krivicu za takve pojave
isključivo na političke partije. Ali na njih ne pada sva krivica. Mnogo veća je
na biračima, koji bi, kad bi shvatili važnost izbora, sami međusobno morali
održavati red i ukazati poštovanje svakom političkom protivniku.”
U svojoj oceni Štebi se oslanja na misao predsednika Čehoslovačke Tomaša Garika
Masarika o krizi parlamentarizma, imajući naročitu potporu u ideji da je za
demokratiju neophodno imati izabrane predstavnike, te da će prava reforma
nastati tek „kroz reformu birača, sa političkom prosvetom birača i podizanjem
njihovog morala.”političku prosvetu birača i
podizanje njihovog morala, jer drukčije pašće krivica za svu opštu
moralnu krizu i neprosvećenost na nas.”drobná práce (sitni
rad), koji podrazumeva da bi trebalo da zajedničkim, sitnim radom, zajednica
evolutivno ide u pravcu civilizacijskog progresa.A
History of Modern Political Thought in East Central Europe: Volume
I, 432–35.rada (a ne partijskih borbi),
uočićemo važnost ove ideje u širem kontekstu traženja političke alternative.
Detaljnije obrazlažući ovu ideju na stranicama Ženskog
pokreta, konkretno u tekstovima „O našem radu u društvima” iz 1926.
godine i „O saradnji društava” iz 1929. godine, Alojzija Štebi koristi koncept
rada kako bi pozvala na organizovano i zajedničko delovanje svih ženskih
društava i ustanovljivanje „radnih zajednica” koje bi posredovale između društva
i države.Ženski pokret 7, br. 9-10
(novembar 1926): 392–99. Alojzija Štebi, O saradnji
društava: referat održan na godišnjem skupu Jugoslovenskog narodnog
ženskog saveza u Splitu, 8. oktobra 1929 godine (Beograd:
Jugoslovenski narodni ženski savez, 1929).Ženskom pokretu izlazi i tekst „Naš rad” povodom
skupštine Alijanse ženskih pokreta, gde je vidljiva blaga promena prioriteta;
zahtev za pravo glasa još uvek je tu, međutim, cilj organizovanja predstavljen
je na onaj način na koji je prethodno predlagala Pravda Ristić. Prema tekstu:
„Sitni, lokalni rad svakog Ženskog pokreta sastoji se u glavnom u tome da ženama
pokaže kako one mogu samo putem organizovanih snaga
izvoditi izvesne zadatke i da im predoči da su žene samo opterećene dužnostima,
ali im se ne daju ni osnovna prava, koja treba da ima svaki građanin. Ovakav rad
je spremanje žena za onu borbu, čija će nam konačna pobeda doneti politička
prava. Ali svaki taj posao, i najsitniji, ima svoj odjek u onim idealima, koji
su za nas alfa i omega svakoga rada, i koji nam daju pravo da postojimo.”Ženski pokret 8, br. 16 (septembar 1927): 1.
Iako je sve do januara 1929. godine zahtev za pravo glasa žena i dalje bio u
programu AŽP, imajući u vidu konstantnu kritiku političkog sistema i osećaj
razočaranja u politički sistem u celini, čini se da ovaj zahtev postaje u
okvirima ovako postavljene političke misli sve manje smislen. AŽP ipak nastavlja
sa naglašavanjem da je cilj svih Ženskih pokreta da „izvojuju ženama politička
prava i da im ostvare ravnopravnost sa muškarcima, ne samo u zakonima, nego i u
društvenom životu”, dodajući da „svim našim silama pokret mora težiti tome, da u
pojmu politika padne zid, koji ga razdvaja od pojma morala.”Ženski pokret 8, br. 1 (februar 1927):
1, 2.Ženski pokret 8, br. 12 (jul
1927): 1.
Kao što je vidljivo iz brojnih primera i analize iznetih u ovom tekstu,
jugoslovenski feministički pokret bio je izrazito aktivan tokom 20-ih godina XX
veka. Alijansa ženskih pokreta zalagala se za žensko pravo glasa, zadržavši
politički neutralnu poziciju prvenstveno iz negativnog stava prema postojećim
političkim partijama. Međutim, ova politička neutralnost nije značila i
političku nezainteresovanost, i Alijansa, a naročito Alojzija Štebi, dosledno su
tokom 20-ih godina XX veka komentarisale i kritikovale političku situaciju u
zemlji. Kritika političkog sistema nije se menjala tokom godina; međutim,
rešenja koja je Štebi nudila donekle su se promenila tokom ove politički
nestalne i nestabilne decenije. Pažljivo čitanje tekstova, dakle, omogućava nam
da uočimo ove promene. Početkom 20-ih godina, Štebi
predlaže direktno učešće žena u politici i odustajanje od političke neutralnosti
feminističke organizacije. Dalje ističe da je rešenje za politički nestalnu
situaciju u zemlji rekonceptualizacija politike i povezivanje politike sa
moralom, odnosno potpuna reforma političkih partija, koje bi bile postavljene na
programskoj, a ne religioznoj ili etnografskoj osnovi. Do toga bi, dosledno
tvrdi, došlo kroz aktivniju participaciju žena. Kako su osećanje političke
„krize” te razočaranje u parlamentarnu i partijsku politiku rasli, Štebi počinje
da zastupa tezu o moralnoj krizi među biračima i njihovim političkim
predstavnicima. U ovom kontekstu oslanja se na masarikovski antipolitički
pristup, te govori o „radnim zajednicama” i „sitnom radu” žena i Ženskih
pokreta. Ove ideje zapravo predstavljaju alternativno rešenje koje bi „zaobišlo”
političke stranke i omogućilo ženskim organizacijama da direktno i neposredno
doprinesu (pre svega socijalnoj) politici države, postavljajući se kao
alternativni posrednik između države i društva.
Iako je pravo glasa ostalo u zahtevima sve do 1929. godine, okretanje
alternativnom političkom modelu vidljivo je već nekoliko godina pre toga.
Vratimo li se na pitanje sa početka teksta – da li je brisanje zahteva isključivo posledica diktature, ili se u prethodnoj
analizi mogu naći i dublji razlozi za ovakvu odluku – analiza ukazuje na sledeći
odgovor: iako su brisanje zahteva za pravo glasa i izmena programa direktna
posledica uvođenja šestojanuarske diktature, uzroci ove odluke mogu se uočiti
dosta ranije u političkoj misli Alojzije Štebi i članica AŽP koje nude
alternativnu viziju politike – odnosno „antipolitike”. Jugoslovenski
feministički pokret 20-ih godina XX veka razvijao se u odnosu na horizont
očekivanja koji su pripadnice pokreta imale od parlamentarne demokratije u
Kraljevini SHS, naročito imajući u vidu činjenicu da je feminizam usko povezivan
sa politikom. Konceptualizujući krizu čitavog političkog sistema, a zahtevajući
i dalje pravo glasa u takvom sistemu, ova vrsta feminističkog organizovanja
našla se u slepoj ulici, takoreći u „ćorsokaku”. Okretanje masarikovskim idejama
u kontekstu istorije jugoslovenskog pokreta u ovom periodu predstavlja pokušaj
da se izađe iz ove problematične pozicije.
Razumevanje razloga za izbacivanje zahteva za pravo glasa žena iz programa
organizacije koja je nastala kao politički neutralna, ali politički
zainteresovana feministička organizacija je, tvrdim, ključno za razumevanje
diskursa o „krizi feminizma” i transformacije do koje je došlo unutar
feminističkog pokreta krajem 20-ih i početkom 30-ih godina XX veka. Nadovezujući
se na pristupe istoričara Ridigera Grafa, tvrdim da je „kriza” nedovoljno
objašnjenje za transformacije u feminističkom pokretu početkom 30-ih godina XX
veka, te pozivam na analizu odnosa feminističkog pokreta prema politici, time
doprinoseći i istoriografiji političke istorije
feminizma. Iako su neki od tekstova Ženskog pokreta već
citirani i analizirani u dosadašnjoj literaturi, tek čitanje tekstova sa
posebnom usredsređenošću na političke vokabulare predstavnica AŽP i analiza
političke misli predsednice ovog pokreta Alojzije Štebi omogućuje novu
interpretaciju promena do kojih je došlo unutar AŽP. Politički vokabular
Alojzije Štebi obuhvata koncepte poput političke neutralnosti, prava glasa žena,
moralne krize birača i predstavnika, te sitnog rada i saradnje društava, a u
analizi je istraživačka pažnja usmerena na pitanje ko je, kad, i šta rekao u kom
istorijskom trenutku. U tom kontekstu, u daljim istraživanjima istorije
feminizma i ženskih i feminističkih pokreta predlažem smer kojim bi se
obuhvatila istorija organizacija, individua, i njihove političke misli, sa
posebnim fokusom na političke vokabulare i koncepte kojim su učesnice
intervenisale u politički prostor i definisale sopstveni javni angažman.
Leta 1929 je osrednja feministična organizacija v medvojni Kraljevini Srbov,
Hrvatov in Slovencev/Jugoslaviji, Alijansa ženskih
pokreta (Aliansa ženskih pokretov, AŽP), iz svojega programa umaknila
zahtevo po volilni pravici žensk. Z analizo in skrbno kontekstualizacijo
člankov, objavljenih v glavni jugoslovanski feministični reviji Ženski pokret (Beograd, 1920–1938), prispevek obravnava
specifično vrzel v zgodovinopisju o ženskih gibanjih in feminizmih v medvojni
Jugoslaviji. Razvoj feminizma v Jugoslaviji v poznih dvajsetih in zgodnjih
tridesetih letih 20. stoletja stroka večinoma pojasnjuje s sklicevanjem na krizo
in domneva, da so bile programske spremembe v AŽP pogojene s političnimi
razmerami v državi – natančneje z uvedbo kraljeve diktature. Medtem ko so se
raziskovalci doslej večinoma ukvarjali z vprašanjem, ali je bil umik zahteve po
ženski volilni pravici upravičena strategija za zagotavljanje nadaljnjega
obstoja te organizacije v času, ko so bile politične stranke prepovedane, ali pa
metanje puške v koruzo, se v tem članku sprašujemo drugače: je bil umik zahteve
po volilni pravici žensk v celoti posledica kraljeve diktature ali pa je razloge
za takšno odločitev mogoče najti v politični misli nekaterih članic te
organizacije? Članek zagovarja dvoje: prvič, na podlagi spoznanj zgodovinarja
Rüdigerja Grafa o krizi v weimarski Nemčiji ugotavlja, da razlaga o “krizi
feminizma” ni dovolj prepričljivo pojasnilo za preoblikovanje feminizma v
medvojnem obdobju. Drugič pa dokazuje, da umik te zahteve iz programa feministk
ni bil le neposredna posledica kraljeve diktature, temveč tudi odraz širšega
razočaranja nad parlamentarno in strankarsko politiko v medvojni Jugoslaviji. Na
podlagi raziskav, ki se ukvarjajo s politično zgodovino feminizma, je torej
smiselno podrobneje analizirati, kako se zgodovina jugoslovanskega
feminističnega gibanja prepleta s parlamentarno in strankarsko politiko ter s
politično mislijo feministk. V ta namen članek metodološko podaja nov vpogled v
politično misel feministk iz AŽP, zlasti v “politični besednjak” njihove
voditeljice Alojzije Štebi in njeno razumevanje politične nevtralnosti, moralne
krize političnega življenja, in malega dela. Članek pokaže, da je bila AŽP sicer
politično nevtralna organizacija, vendar pa ni bila politično nezainteresirana,
saj je skupaj s svojo predsednico Alojzijo Štebi dosledno kritizirala politične
razmere v državi. Štebijeva je najprej menila, da bi večja udeležba žensk v
politiki pripomogla k po njenem mnenju nujno potrebni reformi politike in
političnih strank, vendar pa je ob naraščajočem razočaranju nad parlamentarno in
strankarsko politiko začela vse pogosteje govoriti o moralni krizi med volivci
in njihovimi političnimi predstavniki. Članek pokaže, da se je pri tem opirala
na maraskijevsko antipolitiko, saj je s konceptoma “delovnih skupnosti” in
“malega dela” predlagala alternativni način premagovanja razočaranja nad
političnim sistemom, v odnosu do katerega se je feministično gibanje razvijalo
od konca prve svetovne vojne.