Ivana Dobrivojevićdr., naučni saradnik,
Institut za savremenu istoriju, Trg Nikole Pašića 11, Beograd, [dobrivojevicivana@ikomline.net](mailto:dobrivojevicivana@ikomline.net)
Cobiss tip: 1.01
UDK: 330.59(497.1)"1955/65"
ABSTRAKT
Autor razmatra životni standard i uslove života Jugoslovena od
zaokreta u ekonomskoj politici (1955) do privredne reforme (1965). Posebna
pažnja je posvećena naporima Partije da vodi racionalniju investicionu
politiku, smanjivanju uravnilovke u platama, pokušajima povećavanja
standarda, liberalizaciji, ekonomskim poteškoćama i stalom deficitu, kao i
relativnom siromaštvu najvećeg broja žitelja Jugoslavije. Korišćeni su
izvori iz Arhiva Jugoslavije, kao i relevantna periodika i literatura.
Ključne reči: životni standard, ekonomska politika, inflacija,
SKJ, Jugoslavija
ABSTRACT
FROM CRISIS TO CRISIS: LIVING STANDARD IN YUGOSLAVIA
1955-1965
The author of this paper examines living standard and living
conditions of the citizens of Yugoslavia from the turning point in economic
politics (1955) to economic reform (1965). Special attention is devoted to
the efforts of the Party to conduct more rational investment policy,
decrease levelling of wages, increase standard, liberalization, economic
difficulties, constant deficit, as well as relative poverty of the largest
number of Yugoslavs. Sources have been used from the Archives of Yugoslavia
and relevant periodicals and literature.
Key words: living standard, economic politics, inflation,
League of Communists of Yugoslavia (LCY), Yugoslavia
„Imamo pogoršanje politčkog stanja i ozbiljne političke posledice zbog privrednih
prilika u zemlji“, konstatovao je Josip Broz Tito, predsednik vlade FNRJ, a kasnije
i predsednik Republike, na Politbirou novembra 1954. godine.AJ, A CK SKJ, III / 63 (3. 11. 1954). Razlozi ovako
duboke privredne krize bili su brojni. Prelazak na plansku privredu, zanemarivanje
tržišnih principa i administrativno rukovođenje ekonomijom, zapostavljanje lake
industrije i tercijarnog sektora, prelivanje svih raspoloživih sredstava iz
poljoprivrede, mala iskorišćenost fabričkih kapaciteta ali i ogromni izadci za
vojsku predstavljali su samo neke od osnovnih faktora odgovornih za privredni
sunovrat 1954–1955 godine. O nerealnosti jugoslovenske investicione politike
neumoljivo je svedočila zvanična statistika. Iako se za samo pet godina u državni
budžet, što iz ekonomske pomoći zapadnih zemalja (pre svega Sjedinjenih Američkih
Država) što iz kredita, slilo čak milijardu i trista miliona dolara, i dalje je
manjkalo novca za završetak ključnih objekata. Politika lakomislenog zaduživanja u
inostranstvu (počev od 1949. godine) skupo je plaćena, obzirom da je 1953. godine
čak trećina jugoslovenskog izvoza iskorišćena za izmirivanje kreditnih obaveza.
Investiciona potrošnja je rasla brže od nacionalnog dohotka zemlje, a porast
proizvodnje je uglavnom bio rezultat porasta zaposlenosti, a ne i porasta
produktivnosti. Ostvareni privredni rast bio je ekstenzivan – proizvodnja je bila
skupa, a većina preduzeća je rashode pokrivala neprestanim povećanjem cena, što je
dovelo do opadanja ionako skromne kupovne moći građana. Na teško premostive
ekonomske teškoće i finansijske nevolje, nadovezala se i suša koja je teško pogodila
zemlju 1954. godine. U takvim okolnostima, bilo je izvesno da se ekonomska politika
mora u potpunosti modifikovati. Ipak, partijski privredni čelnici, ali i lokalni
funkcioneri, teško su se mirili sa odustajanjem od dosadašnje investicione politike.
U nerazvijenim delovima zemlje verovalo se da industrijalizacija rešava sve
probleme, pa je gotovo svaki narodni odbor razmišljao o podizanju „svoje“ fabrike,
nevodeći mnogo računa o potencijalnoj isplativosti takvog ekonomskog poduhvata.
Medjutim, do polovine 1955. godine, partijski vrh je prelomio da se dotadašnja
neodrživa investiciona politika jednom za svagda napusti. Ekonomski zaokret je
sproveden pod Titovim sloganom da je „sadašnja generacija uložila mnogo truda u
izgradnju zemlje, da sada zaslužuje da živi bolje i da neki zadaci moraju da se
ostave i budućim generacijama“. „Socijalizam ne znači“, govorio je Tito u Zvorniku,
„samo imati velike i moderne fabrike“, već je neophodno „našim radnim ljudima“
obezbediti „bolje uslove života“. U sličnom tonu, u drugoj polovini 1955. godine,
govorili su i ostali visoki rukovodioci – Svetozar Vukmanović Tempo i Edvard
Kardelj, potpredsednici Saveznog izvršnog veća, i Aleksandar Ranković, ministar
unutrašnjih poslova Jugoslavije, a kasnije i potpredsednik Saveznog izvršnog veća,
obećavajući manja ulaganja u tešku industriju, povećanje proizvodnje robe široke
potrošnje, veću stanogradnju, ali i manja socijalna davanja.Ivana Dobrivojević, Selo i grad:
Transformacija agrarnog društva Srbije 1945–1955 (Beograd: Insitut za
savremenu istoriju, 2013), 186–93.
Razlozi privrednog zaokreta bili su ne samo ekonomske već i političke prirode.
Optimistični tonovi u govorima partijskih rukovodilaca i izveštavanje jugoslovenske
štampe o privrednim uspesima, nisu imali mnogo veze sa socijalističkom stvarnošću.
Obećavano blagostanje je izmicalo, a kupovna moć građana bila je u neprestanom
opadanju. U zvaničnim izveštajima je otvoreno „priznavano“ da posleratna potrošnja i
standard života stanovništva imaju nepovoljnu tendenciju razvoja. „Umesto da
postepeno rastu“, konstatovano je u jednom izveštaju, „oni su u poslednjim godinama
u opadanju, s tim što su u celini na nižem nivou nego pre rata“. O siromaštvu je
svedočila i zvanična statistika. Jugosloveni su najveći deo svojih prihoda trošili
na hranu, a ishrana je, u većini porodica, bila jednolična. Živelo se na žitaricama,
krompiru i ostalom povrću, dok je potrošnja mesa, jaja, šećera i masnoća bila
mala.AJ, 117 – 263 – 487. Kretanje
standard života u FNRJ (1954). Prema statističkim podacima, potrošnja važnijih
prehrambenih prozivoda po stanovniku (u kilogramima) 1955. izgledala je ovako:
pšenica i raž 132 kg, kukuruz 48,6, povrće 108,1, voće 59,7, meso i riba 24,8,
masnoće 9,6, sveže mleko 65, 2, jaja (kom) 52. Deset godina kasnije, slika je
bila nešto drugačija. Prosečan Jugosloven je trošio 161,8 kg pšenice i raži, 32,
6 kg kukuruza, 123,5 kg povrća, 50,6 kg voća, 31,1 kg mesa, 13,4 kg masnoće,
68,9 litara svežeg mleka i 78 jaja godišnje. – Jugoslavija
1918–1988. Statistički godišnjak (Beograd: Savezni zavod za statistiku,
1989), 113. O razmerama siromaštva svedoči i podatak da su domaćinstva sa
najmanjim prihodima čak četvrtinu raspoloživog novca trošila na hleb.AJ, KPR III – A – 1 – b; Pregled životnog
standard u FNRJ – nacrt. Kvalitet i ponuda industrijskih proizvoda – pre
svega tekstila, pokućstva i nameštaja bila je loša, a cene visoke, pa je ova roba
kupovana sporadično. Začini, kafa i južno voće, artikli koji su minimalno trošeni i
u međuratnom periodu, postali su sinonim za luksuz. Uvoz kafe je bio simboličan –
375 tona u prvom polugodištu 1954, naspram prosečnih 6 850 tona (1935–1938). Mala
ponuda je uticala na cenu, pa je ovaj artikal bio čak pedeset puta skuplji nego pre
rata.
Obzirom da su redovne zrade bile „premalene za pokriće najnužnijih troškova života
porodice“, izlaz je tražen u dopunskom raduAJ, 117 – 263 – 487; Kretanje standard života u FNRJ (1954). i
potrošačkim kreditima. AJ, 117 – 263 – 487;
Teze za referat o životnom standard radnika i službenika (23. 10. 1956).
Inžinjeri i tehničari su honorarno radili po projektanskim biroima, kvalifikovani
majstori su dodatno zaposlenje pronalazili kod zanatlija, nekvalifikovani i
polukvalifikovani radnici su ostvarivali dopunske prihode radeći na seči drva ili
istovaru uglja, dok su žene posle posla prale rublje ne bi li preživele.Dobrivojević, Selo i
grad, 450. Politika ujednačenih plata, a time i životnog
standarda, različitih kategorija stanovništva izazivala je nezadovoljstvo,
demotivisala radnike i otežavala porast produktivnost.V. AJ, 117 – 263 – 487; Problemi životnog standard u FNRJ
(1955). Stalni porast cena stvarao je atmosferu egzistencijalne
nesigurnosti u kojoj se većina građana osećala „prevarenim“ budući da znatnijeg
povećanja standarda, uprkos višegodišnjim obećanjima nije bilo.Confidential od 20. 1. 1956, Robert Jarman, Yugolsavia: Political Diaries 1918–1965, t IV (London:
Archive Editions, 1997), 630.
Krajem 1955. i početkom 1956. godine, u skladu sa odlukama donetim na proširenoj
sednici Izvršnog komiteta CK SKJ (septembar 1955) i IV plenumu Socijalističkog
saveza radnog naroda Jugoslavije (oktobar 1955), preduzete su mere u pravcu
ograničavanja investicionih ulaganja, povećanja proizvodnje, uvoza potrošne robe i
stabilizacije tržišta, kojima je, u skladu sa smernicama društvenog plana, trebalo
uticati i na porast standard građana. Međutim, ove mere su morale ostati bez
direktnih rezultata obzirom da nisu bile vezane niti su uslovljave povećanje plata,
odnosno sniženje cena.AJ, 117 – 263 – 487;
Teze za referat o životnom standard radnika i službenika (23. 10. 1956). AJ, 142
/ I – 6 – 22. Socijalistički savez i privredni razvitak zemlje. Privredna
situacija u vreme održavanja i neposredno posle IV kongresa. Trend pada
standarda se tako nastavio i u 1956. godini, pre svega usled povećanja cena
poljoprivrednih proizvoda, komunalnih i zanatskih usluga.Svetozar Vukmanović Tempo, Revolucija
koja teče, t IV (Zagreb: Globus, 1982), 188. Procenjivano je da
„realne plate radnika i službenika od 1954. godine pokazuju tendenciju opadanja“.
Konstatovano je ipak, da je u poređenju sa predratnim periodom, prosečna realna
plata u privredi „prilično“ porasla. Ipak, ovakav zaključak je donesen na osnovu
manjkavih procena, budući da je kao osnov za upoređenje uzeta prosečna realna plata
radnika odnosno službenika u sklopu četvoročlane porodice, odnosno da je nominalna
plata uvećana za dva dečija dodatka. Prilike kod zaposlenih samaca su bile drastično
drugačije, obzirom da su, prema zvaničnim podacima, njihove zarade i dalje bile
znatno manje nego 1938. godine. Štaviše, prema zvaničnoj teoretskoj listi troškova
života Saveznog zavoda za statistiku prosečna realna plata kvalifikovanog radnika (u
sklopu četvoročlane porodice) u 1956 godini je pokrivala oko 71, 1 % ukupnih
troškova života. Zarada nekvalifikovanog radnika – samca podmirivala je tek 57, 1 %
izdataka.AJ, 117 – 263 – 487; Teze za
referat o životnom standard radnika i službenika (23. 10. 1956).
Rezultati nedovoljno reprezentativne, ali svakako indikativne ankete sprvedene u
trinaest niških preduzeća bili su porazni. Ispostavilo se da i radnici I kategorije,
odnosno oni sa najvećim platama, mogli sebi i članovima porodice da kupe po jedno
odelo i 1 – 2 para cipela godišnje, da se voze tramvajem jednom u deset dana i odu,
zajedno sa članovima porodice, dva puta mesečno u bioskop i jednom u pozorište.AJ, 117 - 263 – 488; Beleške anketiranih
radnika i službenika sa ukunim prihodima i rashodima sa porodicom od 4 člana u
toku meseca sa prosekom od devet meseci. Selektivno povećavanje plata u
pojedinim sektorima tokom 1955. godine dovelo je do apsurdnih situacija – rudarski
inžinjeri su bili manje plaćeni od elektroinžinjera, a pravnici u Vrhovnom
republičkom sudu su zarađivali manje od onih zaposlenih u unutrašnjim poslovima. U
posebno teškim prilikama su živeli učitelji obzirom da je život sa 7 – 8 000 dinara
bio „mučan“.A CKSKJ, III 8/ 67;
Stenografske beleške sa proširene sednice Izvršnog komiteta CK SKJ održane 6.
11. 1956 u Ljubljani. Izlaganje Mihe Marinka.
Do kraja 1956. godine pokazalo se pokušaj ekonomskog zaokreta i smanjenje
investicione politike nije davao željene rezultate. Proizvodnja je stagnirala,
nacionalni dohodak se smanjio, potrošnja je opadala, a na fabričkim skladištima se
gomilala roba za koju nije bilo kupaca.
Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče, 188. O
mogućim političkim implikacijama ovakvog stanja govorilo se na proširenoj sednici
Izvršnog komiteta CK SKJ održanoj novembra 1956. godine u Ljubljani. Tito nije
okolišao. „Treba imati u vidu“, naglasio je, „da je osnovnu ulogu u Mađarskoj i
Poljskoj odigrao standard. Rusi su tu samo forma. Ne treba se sa tim šaliti i
nemojte misliti da to ne može imati odjeka i u našoj zemlji“. U sličnom tonu govorio
je i Miha Marinko, predsednik Izvršnog veća i Narodne skupštine Slovenije, ističući
da su, podstaknuti revolucijom u Mađarskoj, građani sve češće govorili da bi i u
Jugoslaviji „trebalo malo zarezati“ jer bi se tako lakše rešili nagomilani problemi.
Kako bi se izbeglo širenje nezadovoljstva i zaoštravanje političkih prilika u
zemlji, Josip Broz se založio da se zaposlenima povećaju zarade, ali i da im se
objasni da je porast životnog standarda moguć jedino uz povećanje produktivnosti i
smanjenje radne snage, u preduzećima u kojima je to neophodno.A CKSKJ, III 8/ 67; Stenografske beleške sa proširene
sednice Izvršnog komiteta CK SKJ održane 6. 11. 1956. u Ljubljani.
Drugi petogodišnji plan, pripremljen tokom 1956. godine, predvideo je nešto sporiji
rast insvesticija. Ovim planom su promenjeni prioriteti ekonomskog razvitka, budući
da je trebalo ispraviti anomalije stvorene Prvim petogodišnjim planom. Ulaganja u
industriju stoga su smanjena, a u cilju obezbeđivanja sopstvenih izvora prehrambenih
proizvoda duplirane su investicije u oblasti poljoprivrede. Obzirom da je rast
životnog standarda proglašen trećim od ukupno pet najvažnijih ciljeva plana,
predviđeno je povećanje proizvodnje robe široke potrošnje, ali i veće investicije u
infrastrukturu, transport i trgovinu.Branko Horvat, Privredni sistem i ekonomska politika
Jugoslavije: Problemi, teorije, ostvarenja, propusti (Beograd: Insitut
ekonomskih nauka, 1970), 29. Privreda se orijentisala na veću proizvodnju
robe široke potronje, omogućen je veći uvoz sirovina i repromaterijala ne bi li se
povećala iskorišćenost industrijskih kapaciteta, a simirivanje poltičkih tenzija
dovelo je i do otvaranja tržišta socijalističkih zemalja za jugoslovensku robu, koja
je, zbog kvaliteta i cene proizvodnje, teško bila konkurentna na razvijenim
zapadnoevropskim tržištima. Zamajac privrednoj konjukturi i porastu životnog
standarda dali su, pored kredita, 100 miliona dolara dobijenih od Savezne Republike
Nemačke na ime obeštećenja prinudnih radnika, ali i 30 miliona dolara u zlatu
dobijenih od Sovjetskog Saveza.Vukmanović
Tempo, Revolucija koja teče, 189. U nekoliko
izuzedno uspešnih godina, pre svega u periodu 1957–1959, nacionalni dohodak je
rastao po godišnjoj stopi od 13, 3 %, a 1959. godine industrijska proizvodnja je u
ukupnom obimu bila veća 2, 4 puta u odnosu na 1952. godinu.Dušan Bilandžić, Historija SFRJ: Glavni
procesi 1918–85 (Zagreb: Školska knjiga Zagreb, 1985), 242.
Metod garantovanih investicija trebalo je da obezbedi koliko – toliko ujednačeni
razvoj, obzirom da je njime, u skladu sa shvatanjem o neophodnosti razvitka
nerazvijenih područja, obezbeđen određeni obim investicija koji trebalo da osigura
da ulaganja u Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu i Metohiji idu u korak sa opštim
razvojem jugoslovenske privrede.AJ, 142 / I
– 6 – 22. Socijalistički savez i privredni razvitak zemlje. Privredna situacija
u vreme održavanja i neposredno posle IV kongresa. Partijski čelnici nisu
skrivali optimizam. Isticano je da je razvoj „tri – četiri puta brži“ od razvitka
zapadnoevropskih zemalja,Bilandžić, Historija SFRJ, 198, 242. kao i da je Jugoslavija
izmenila svoju fizionomiju i da se od nekad nerazvijene zemlje sve više pretvara u
privredno razvijenu zemlju.AJ, 142 / I – 6
– 22. Socijalistički savez i privredni razvitak zemlje. Privredna situacija u
vreme održavanja i neposredno posle IV kongresa. Povećan je ne samo obim
industrijske proizvodnje, smatrao je Tito, nego i kvalitet, kvantitet i asortiman
robe. „Kad danas na velesajmovima gledamo našu raznovrsnu robu ili tehnička sredstva
i upoređujemo ih sa inostranim“, ponosno je isticao Josip Broz na VII kongresu, „mi
zaista možemo biti zadovoljni kvalitetom naših proizvoda“.Sedmi kongres SKJ (Beograd:
Kultura,1958), 52.
Uprkos impozantnom rastu i prevremenom ostvarivanju osnovnih ciljeva petogodišnjeg
plana (1960), jugoslovensku privredu su i dalje opterećivali stari problemi. Povećan
obim izvoza nije bio dovoljan da uravnoteži platni bilans sa inostranstvom, pa je
deficit, iako manji nego u prethodnom periodu, i dalje predstavljao opterećenje za
državnu blagajnu.AJ, 117 – 263 – 487;
Kretanje lične potrošnje 1958. godine. AJ, A CKSKJ III / 81; Zapisnik sa
proširene sednice Izvršnog komiteta CK SKJ održane u Beogradu 23. 9.
1958. Stare navike su teško odumirale, a republički i lokalni funkcioneri
nisu lako odustajali od preambicioznih projekta, pa je čak i u zvaničnim izeštajima
konstatovano da se „tu i tamo“ počeo „gubiti osećaj za realnost“.AJ, 142 / I – 6 – 22. Socijalistički savez i privredni
razvitak zemlje. Privredna situacija u vreme održavanja i neposredno posle IV
kongresa. Suočen sa narastajućim republičkim partikularizima i
investicionim apetitima, Broz je upozoravao da se pri pravljenju razvojih planova
mora voditi računa o „stvarnim materijalnim mogućnostima“ i da je zadatak članova
Centralnog komiteta da na terenu objasne komunistima da se moraju držati takvog
pravca razvoja, a ne „svoje stare linije“. Okrenut više spoljnoj, nego li
unutrašnjoj politici, Tito se pribojavao da bi se šteta od jednog „megalomanskog
zahuhtavanja“ osetila ne samo u zemlji, nego i u inostranstvu.AJ, 837, KPR II - 3 – a – 1 / 20; II Plenum CK SKJ (18 –
19. 11. 1959)
Uprkos deklarativnom zalaganju za liberalizaciju ekonomije i tržišta, i donošenju
Zakona o radnim odnosima kojim su preduzeća dobila pravo da odlučuju o visini ličnih
dohodaka i raspodeli profita, država se nije odricala upliva u privredna
kretanja.
Službeni list, 53/1957, Zakon o radnim odnosima.
Verovalo se, naime, da sistem „društvene kontrole i društvenog uticaja mora biti
neophodna protivteža nezdravim tendencijama koje mogu doći do izražaja kod
korišćenja prava samoupravljanja i raspodele dohotka“.AJ, 142 / I – 6 – 22. Socijalistički savez i privredni
razvitak zemlje. Privredna situacija u vreme održavanja i neposredno posle IV
kongresa. Štaviše, ni Zakon o radnim odnosima nije mnogo promenio sistem
raspodele obzirom da su neka preduzeća raspodeljivala „dohodak koji nijesu zaradila“
dok druga nisu dobijala ni ono što su zaradila.Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče,
231. Iako je poljoprivreda, do početka 60-tih postigla značajan
napredak, a uvoz žita bio obustavljen 1959. godine,Predrag J. Marković, Beograd između Istoka i Zapada
1945–1965 (Beograd: Službeni list SRJ, 1996), 294. bila je
dovoljna samo jedna sušna godina da izazove nestabilnost i pravu pometnju na tržištu
(1958).AJ, 117 – 263 – 487; Kretanje lične
potrošnje 1958. godine. Štaviše, Drugi petogodišnji plan je takođe doveo
do izvesnog disbalansa u privredi, obzirom da je ekonomski razvoj karakterisalo
umnožavanje prerađivačkih i zaostajanje sirovinskih kapaciteta. Verujući da će se
konjuktura sa lakoćom nastaviti i u narednim godinama, državni vrh je doneo novi
petogodišnji plan koji je trebalo da obezbedi nastavak ubrzanog privrednog rasta i
proporcionalni razvitak svih sektora. Prenapregnuta jugoslovenska privreda
zakoračila je u novu krizu. Do svojevrsnog otrežnjenja došlo je već 1961–1962.
kada su prepolovljene stope rasta industrijske proizvodnje (7, 1 i 6,7 %) i
društvenog proizvoda (5,6 i 4, 3 %). Plan je stoga napušten. Iako se radilo na
izradi sedmogodišnjeg plana za period 1964–1970, usled recesije došlo je do
privredne reforme (1965), da bi, polovinom 1966. godine, bio donet i novi
petogodišnji plan.Dragutin Marsenić, Ekonomika Jugoslavije (Beograd: Ekonomika,1990), 182 V.
Horvat, Privredni sistem i ekonomska politika
Jugoslavije, 44.
Veliki privredni rast, pre svega zahvaljući novcu iz inostranih izvora, doveo je i do
dugo najavljivanog povećanja standarda. Plate su rasle brže od porasta
produktivnosti, a potrošnja stanovništva je u 1959. godini bila za 40 % veća nego u
1956.Marsenić, Ekonomika
Jugoslavije, 182. U istom periodu, prema zvaničnim podacima,
nominalne plate radnika su porasle za 52 %, a realne za 39,3 %.AJ, 142 / I – 6 – 22. Socijalistički savez i privredni
razvitak zemlje. Privredna situacija u vreme održavanja i neposredno posle IV
kongresa. Povećanje ličnih dohodaka pratilo i povećanje raspona plata
između kvalifikovanih i nekvalifikovanih radnika. Kupovnu moć je dodatno podizana
kreditima, a Jugosloveni su se, krajem 1950 – tih godina, zahvaljujući većem uvozu i
domaćoj proizvodnji, sve više okretali potrošnji. Kupovana je konfekcija, nameštaj,
bela tehnika – pre svega frižideri, šporeti, šivaće mašine, i sporadično televizori.
Fabrika automobila Crvena Zastava iz Kragujevca počela je da proizvodi fiću, a
rastao je i uvoz automobila.Marković, Beograd između Istoka i Zapada, 313–15. Iako je
povećanje kupovne moći postalo jedan od prioriteta režima, orijentacija na potrošnju
je kod pojednih partijskih kadrova izazivala negodovanje.V. i Sedmi kongres SKJ (Beograd:
Kultura,1958), 50–51. „Vi znate“ govorio je Bakarić na V plenumu CK NO
Hrvatske, „da je ljude odjedanput uhvatila manija, ustvari neke uže slojeve
vrtoglavica, prvo neka manija, moda frižidera, pa automobila, pa građenja kućica. To
nisu neki veliki slojevi, to nije širok krug ljudi, ali je to postalo jedna moda
koja je uhvatila ljude (...) Na auto se više ne gleda kao na prevozno sredstvo, nego
kao na sredstvo za vođenje nekih orgija i sredstvo za jurnjavu“.AJ, 114 - 347; Senografski zapisnik sa V plenuma CK NO
Hrvatske održanog 16 – 17. 1. 1959. u Zagrebu. Ipak, prema nekim
pokazateljima, navodi Patric Hyder Patterson, Jugoslavija je bila i dalje relativno
nerazvijena. Naime, iako se u periodu 1950–1960. godine broj radio aparata
utrostručio, a broj automobila u vlasništvu povećao sedam puta, ukupan broj radio
uredjaja odnosno automobila na 1 000 stanovnika je bio simboličan (78 odnosno 2,
9).Patric Hyder, Bought and Sold: Living and Loosing the Good Life in Socialist
Yugoslavia (Ithaca & London: Cornell University Press, 2011), 34.
Sa porastom standarda, rasli su i izdaci za nameštaj i opremu za domaćinstvo.
1952. godine Jugosloveni su trošili 4,8 % ukupnih prihoda na pokućstvo, 1955 5,7
%, 1950. 8,2 %, 1965 8 %, a 1970. 9,8 %. Prema podacima iz 1968, na 100
domaćinstava 36,9 je posedovalo električni štednjak, 25,1 frižider, 28,1 crno –
beli televizor, 10,9 mašinu za pranje rublja i 7,9 putnički automobil. – Jugoslavija 1918–1988, 112–13.
Međutim, uprkos primetnom napretku, životni standard je i dalje bio ispod željenog. U
strukturi potrošnje ishrana je, zbog stalnog porasta cena, i dalje učestvovala se
oko 50 %.V. AJ, 117 – 263 – 489;
Informacija o indeksu troškova života. Najveći rast su, usled
osiromašenog stočnog fonda, ali i rascepkanosti unutrašnjeg tržišta, beležile cena
mesa, što je prouzrokovalo pad već ionako skromne potrošnje ovog artikla. U strahu
da će inflacija kompromitovati napore na unapređenju životnog standarda, režim je
početkom 1958. godine posegnuo za kontrolom cena.AJ, 117 – 265 – 491; Analiza kretanja cena u 24 grada u FNRJ
(1958). I dok se primenom administrativnih mera inflacija mogla zauzdati,
na očekivanja ljudi je bilo teško uticati. Delovalo je da je bolja budućnost iz
govora partijskih funkcionera velikom delu (nekvalifikovanih) Jugoslovena neprestano
izmiče. Uvećanje raspona u zaradama i prvi znaci raslojavanja do tada gotovo
monolitnog društva, u uslovima sve veće orijentacije na potrošnju, izazivali su,
naročito kod slabije plaćenih radnika, veliko nezadovoljstvo. Ulje na vatru dolivale
su i novine u kojima se, gotovo svakodnevno, moglo čitati o proneverama, ogromnim
troškovima putovanja i prikrivanju stvarne dobiti preduzeća.AJ, 837 KPR II – 3 – a – 1 / 16; Proširena sednica
Izvršnog biroa CK SKJ, Beograd 6. 2. 1958. Partijski vrh, opijen
privrednom konjukturom 1957. godine, nije obraćao mnogo pažnje na potencijalne
izlive nezadovoljsta, sve dok ih iz te uspavanosti nije prenuo štrajk rudara u
Trbovlju koji je pretio da zahvati ostale rudnike i preduzeća u Sloveniji.Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče, 225–226. Povod za obustavu rada bilo je težak
finansijski položaj rudnika izazvan poskupljenjem struje i velikim troškovima
proizvodnje uglja čija je cena bila plafonirana saveznim propisima. Iako su
rukovodstvo rudnika, sindikalna podružnica i fabrički komitet Saveza komunista
danima tražili pomoć od lokalnih, republičkih i saveznih instanci, pokazalo se
da se putem pregovora ne mogu rešiti nagomilani problemi. Stoga je, polovinom
januara 1958. godine, izbio miran i nenasilan dvo i po dnevni štrajk, u kome je
učestvovalo 3 800 radnika i 300 službenika. – Nebojša
Popov, „Štrajkovi u savremenom jugoslovenskom društvu,“ Sociologija, br. 4, (1969). Objavljeno na [http://zsf.rs/strajkovi-u-savremenom-jugoslovenskom-drustvu/#_ftn15](http://zsf.rs/strajkovi-u-savremenom-jugoslovenskom-drustvu/#_ftn15).
Međutim, motivi štrajka su bili i nacionalni iodražavali su nezadovoljstvo
investicionom politikom centralnih vlasti prema Sloveniji. Svestan da je,
zbog još uvek niske kupovne moći, štrajk u Trbovlju, „jedan od mnogih koji nam se
mogu dogoditi“, Tito se, na proširenoj sednici Izvršnog biroa CK SKJ održanoj
februara 1962, na posredan način, zauzeo za usporavanje ekonomske liberalizacije.
Kritikovao je „rasipanje“, „odlaske u inostranstvo bez potreba“, „nepotrebno
kupovanje automobila“ i njihovo korišćenje u lične svrhe, ali i „vrlo brzi tok u
povećanju raspona plata“ koji je davao povoda radnicima „da govore da se kod nas
opet stvara buržoazija“.AJ, 837 KPR II – 3
– a – 1 / 16; Proširena sednica Izvršnog biroa CK SKJ, Beograd 6. 2.
1958. Pokazalo se tako da se neracionalna privredna politika, vođena
godinama, vraćala kao bumerang, i to ne samo na ekonomskom, već i na političkom
planu. Olako davana obećanja o socijalnoj jednakosti i besklasnom društvu, ali i
ubrzanom inudstrijskom razvoju nerazvijenih regiona, predstavljala su jedan od
osnovnih uzročnika izneverenih očekivanja ne samo najsiromašnijih slojeva građana,
već i lokalnih funkcionera.
Medjutim, nije samo inflacija „kvarila“ uslove života Jugoslovena, već i
nezadovoljavajući stambeni standard. Iako je krajem 1955. godine uveden doprinos od
10 % za stambenu izgradnju, a planom veće investiranje u stanogradnju i podizanje
čak 200 000 stanova (1957–1961), uvećana ulaganja u stambenu izgradnju nisu se
srazmerno odražavala u povećanom broju novoizgrađenih stanova.
Službeni list FNRJ, 29. 12. 1955, Zakon o doprinosu za
stambenu izgradnju. Tako je u periodu 1955–1958 vrednost uloženih
sredstava porasla za 47 % posto, a broj novoizgrađenih stanova tek za 25 %. Porast
cena građevinskog materijala, zaostajanje u modernizaciji građevniskog sektora i
individualno projektovanje stambenih zgrada bili su samo neki od faktora koji su
uticali na poskupljenje prosečne cene izgrađenog stana. Na inicijativu Sindikata,
Savezno izvršno veće je donelo niz propisa sa ciljem da spreči „pojavu luksuznog i
rasipničkog građenja“, uvede čvršću kontrolu i izgradnjom skromnijih stanova ubrza
rešavanje akutne stambene krize.AJ, 117 –
263 – 487; Životni i radni uslovi. Pa ipak, Jugoslavija je, i polovinom
60 – tih godina, bila na samom dnu evropske lestvice po broju izgrađenih stanova na
1000 stanovnika.Sreten Vujović, Ljudi i gradovi (Budva: Meidteran, 1990), 50. O
ozbiljnosti stambene bede svedočilo je i Kardeljevo „obećanje“ dato na VIII kogresu
po kome bi, do 1970. godine, stambena površina po stanovniku mogla povećati sa 9, 4
kvadratnih metara (1963) na oko 11, 5.
Osmi kongres SKJ (Beograd: Kultura, 1964), 66.
Manjak stanova samo je produbljavao narastajuće društvene podele, obzirom da su
preduzeća pre svega trudila da putem raspodele stanova reše goruća kadrovska pitanja
i obezbede službenike.AJ, 117 – 263 – 487;
Lična potrošnja (1958) U naročito nezavidnim prilikama živeli su radnici
– samci za koje stanovi (ne računajući nekoliko samačkih hotela) gotovo po pravilu
nisu građeni. Oni su bili prinuđeni da stanuju „u nehigijenskim i nepodesnim
prostorijama“ i plaćaju visoku stanarinu, što je uticalo ne samo na njihovu relanu
zaradu, već i na „zdravlje i radnu sposobnost“.AJ, 117 – 263 – 487; Životni i radni uslovi. Izlaz iz stambene
bede „nadjen“ je u „zajedničkom stanu“ i divljoj gradnji, čiji su glavni nosioci
bili radnici.Sreten Vujović, „Stambena
kriza i ljudske potrebe,“ Sociologija, br. 4, (1979):
461. Đuro Đurović, „Bespravna stambena izgradnja - jedna od karakteristika
urbanog razvoja Beograda,“ Sociologija, br. 3–4, (1970):
499–503.
O relativno skromnim životnim prilikama jednog dela Jugoslovena svedočili su i
rezultati ankete o načinima zabave i razonode radnika i službenika, koju je izvršilo
Centralno veće Saveza sindikata Jugoslavije na uzorku od 4 851 ispitanika (1960).
Podaci su pokazali da anketirani najviše odlaze u bioskop, na sportske utakmice,
dosta vremena troše na razgledanje izloga, posećuju radio večeri narodne muzike i
odlaze u šetnju i na izlete. Zabrinjavajući je bio relativno veliki broj onih koji
nikada ili gotovo nikada nisu izlazili iz kuće da bi se zabavili i razonodili.
Anketa je pokazala da radnim danom nikuda ne izlazi 36,1 % , subotom 28,7 %, a
nedeljom 25,7 % anketiranih. „Nedovoljne finansijske mogućnosti“ predstavljale su
osnovni razlog zbog koga su ispitanici svoje slobodno vreme provodili u kućama.
Rezultati jedne druge, mnogo reprezentativnije ankete, sprovedene 1958. godine,
pokazali su da je od ispitanih 165 903 radnika i službenika zaposlenih u 200
preduzeća širom Jugoslavije, njih 70 000, odnosno 42 %, radilo prekovremeno po dva
sata.AJ, 142 / 1 – 6 – 22; Izveštaj o
razvitku i problemima kulturnog života (1960).
Iako lagani rast standarda krajem 50 – tih godina i početkom 60 - tih nije u
potpunosti ispunjavao očekivanja jednog dela Jugoslovena, preveliko investiranje u
potrošnju skupo je stajalo državnu kasu. Politika ubrzanijeg rasta životnog
standarda, ali i stalno povećavanje budžetske potrošnje u cilju ispravljanja
privrednih disproporcija nastalih u periodu do 1955. godine, plaćena je preteranim
zaduživanjem u inostranstvu i povećanjem deficita. Za razliku od prethodnih godina u
kojima su ekonomski gubici nadoknađivani zanemarivanjem infrastrukturne izgradnje i
stalnim opadanjem standarda, u godinama konjukture inostrani krediti su olako
trošeni ne bi li se kamuflirali gubici zastarele, neefikansne i nekonkurentne
jugoslovenske privrede. Početkom 1962. godine, visina inostranog duga je prelazila
milijardu dolara. Potrošnja iznad materijalinhi mogućnosti izazivala je nestabilnost
unutrašnjeg tržišta koju je koju je pratio stalni rast cena. Liberalizacija uvoza je
takođe uzimala svoj danak – nedovoljno konkurentna jugoslovenska roba se gomilala na
skladištima, fabrike su radile sa smanjenim kapacitetom, a deficit u
spoljontrgovinskoj razmeni je bivao sve veći.AJ, A CKSKJ, III / 88; Proširena sednica Izvršnog komiteta CK SKJ
održana 14. 3. 1962. Iako je početkom 1961. godine država još jednom
intervenisala određivanjem plafoniranih cena u proizvodnji i uopšte proširenom
kontrolom cena, došlo je velikog porasta troškova života, pa dosta „masovan“ deo
najslabije plaćenih radnika nije bio u stanju da troši čak ni tekstil. Slaba kupovna
moć jednog dela stanovništva je stoga takođe predstavljala jedan od uzroka male
tražnje i otežanog plasmana pojedinih industrijskih proizvoda.AJ, A CKSKJ, III / 88; Pregled kretanja privrede (15. 2.
1962). AJ, A CKSKJ, III / 88; Proširena sednica Izvršnog komiteta CK SKJ održana
14. 3. 1962. Ipak, početkom 60 – tih godina struktura potrošnje je počela
laganano da se menja. Iako je na prehranu i stan, sve do početka 70 – tih odlazilo u
proseku preko polovina zarade, industrijska roba, ali i razne usluge su delu
Jugoslovena postajale sve dostupnije.
Jugoslavija 1918–1988, 111. Ne bi li podigli
kupovnu moć građana, ali i povećali potražnju za industrijskom robom, potrošački
krediti su neštedimice davani. Prema podacima koje navodi Berislav Šefer, učešće
potrošačkog kredita u prometi industrijskih proizvoda je poraslo sa 15 % (1960) na
oko 35 % (1961).Berislav Šefer, Životni standard i privredni razvoj Jugoslavije (Zagreb:
Novinsko – izdavači, štamparski i birothenički zavod Zagreb, 1965), 101.
Na promenu u strukturi potrošnje i lagani rastu standarda, čak i u vremenu ekonomske
krize, ukazivala je i sama struktura potrošačkih kredita. Građani su sve manje
uzimali jednogodišnje kredite za kupovinu tekstila, a sve češće višegodišnje kredite
kojima su finansirana trajna potrošna dobra.AJ, A CKSKJ, III / 88; Pregled kretanja privrede (15. 2. 1962).
Kupovani su frižideri, šporeti, veš mašine, radio aparati, televizori i automobili.
Želju za kupovinom podsticala je i štampa – list Savremna
tehnika je, iz broja u broj, donosio tekstove o novim uređajima –
električnim loncima, peglama, gramofonima, aparatima za brijanje i mnogim drugim,
koji će u jugoslovenske domove masovnije ući tek 70 – tih godina.Igor Duda, „Tehnika narodu! Trajna dobra, potrošnja i
slobodno vrijeme u socijalističkoj Hrvatskoj,“ Časopis za
suvremenu povijest, br. 2, (2005): 375.
Mini privredna reforma iz 1961. godine dovela je do promene u raspodeli profita na
relaciji preduzeća – država. Obzirom da propisi nisu definisali koliki deo profita
treba investirati, a koliko deo je dozvoljeno potrošiti na povećanje plata, uprave i
radnički saveti su postali ti koji odlučjuju o daljoj preraspodeli. Svesni da će
dalja liberalizacija ekonomije dovesti do propadanja neuspešnih preduzeća i do
daljeg raslojavanja društva, uveden je doprinos na vanredni prihod, koji je, po
oceni Dušana Bilandžića, ugrožavao „principe novog sistema sekundarne raspodele
1961. godine“.Dušan Bilandžić, Historija SFRJ. Glavni procesi 1918–85 (Zagreb: Školska
knjiga Zagreb, 1985), 249–50. Međutim, u izmenjenoj političkoj i
ekonomskoj klimi koja je nastupila posle 1955, napuštanje uravnilovke i povećavanje
ekonomskih nejednakosti predstavljalo je neminovnost. Plate visokokvalifikovanog
kadra, kao i službenika, brže su rasle nego plate radnika. Štaviše, visina primanja
je sve više zavisila i od industrijskog sektora u kome je pojedinac radio, pa su
1961. godine radnicima zaposlenim u industriji kože i obuće plate porasle za 7 %,
dok su zarade zaposlenih u proizvodnji nafte uvećane za 41 %. I dok su do 1961.
godine, kako navodi Branko Horvat, plate bile efikasno kontrolisane putem fiskalnih
i nefiskalnih metoda, cene sve robe, osim cena poljoprivrednih proizvoda, bile su
relativno stabilne. Međutim, ukidanje kontrole nad platama je, i pored sve veće
administrativne kontrole cena, dovelo do inflacije. Da bi izbegli kontrolu cena,
preduzeća su redizajnirala izgled pojedinih proizvoda pretvarajući ga tako u novi
proizvod na koji se ne nisu mogle primenti ranije registrovane cene, inače
najrasprostranjeniji vid administriranja cena. Tako se, samo tokom 1964. godine, na
jugoslovenskom tržištu pojavilo gotovo 25 000 „novih“ proizvoda. Kako su niske i
strogo kontrolisane cene sirovina učinile proizvodnju nerentabilnom, 1964. godine
cene su administrativno povećane u prehrambenoj industriji, poljoprivredi,
energetici i obojenoj metalurgiji. Diferencijalno oporezivanje, sistem premija i
regresa, navodi dalje Branko Horvat, ali i administrativne intervencije u spoljnoj
trgovini održavali su, ili čak povećavali, disparitet cena. Poslovna klima se
razlikovala od sektora do sektora, a preduzeća su pokušavala da se izbore za
povećanje cena. Kao ilustraciju navodimo podatak da je Savezni zavod za cene 1961.
godine primio 12.800 molbi za povećanje cena, a 1961. čak 69 000.Horvat, Privredni sistem i ekonomska
politika Jugoslavije, 57.
Statistički podaci o proseku plata u industriji za period januar – novembar 1963.
pokazuju da je prosečan lični dohodak bio 28 000 dinara. U tu strukturu su ulazile
plate i onih ispod 10 000 i onih preko 100 000. Oko 1 / 4 zaposlenih bilo je placeno
ispod 20 000. Prosečni lični dohodci, posebno oni niži ispod 20 000 bili su u
stalnom porastu. Plate od 25 – 30 000 su bile relativno stabilne, ali su stalan
porast beležile one preko 30 000. Na prehrambene proizvode i stan odlazilo je, u
proseku, 3 / 4 budžeta četvoročlane porodice, a porodica slabije plaćenog radnika
je, kako bi pokrila ove izdatke, trošila 85 % - 90 % primanja. Povećanje plata nižih
kategorija uglavnom je gutao rast cena prehrambenih proizvoda. Dok su platežno
sposobniji delovi stanovništva mogle ublažavati skok cena menjanjem strukture
potrošnje, siromašniji slojevi nisu imali prostora za manevar, pa je njih inflacija
najviše pogađala, obzirom da se stana i hrane nisu mogli odreći. Ogorčeni
situacijom, radnici, posebno oni sa primanjima ispod 20 000, su neprestano pisali
sindikatima i partijskim čelnicima, ističući da cene i norme stalno rastu, a plate
stoje ili zaostaju u upozoravali „da je sve teže izlaziti na kraj“. Najviše žalbi
bilo je na plate, teške stambene prilike, nisku kupovnu moć i nedostupnost robe
široke potrošnje koja se mogla naći u trgovinama. „Ako treba pritegnuti kajiš, nek
bude i tako, al zašto ga samo radnik mora pritezati“; „Udarili u luksuz i revije
mode, a mi nemamo ni najnužnije“; „Kad sam pre rata izlazio na Terazije i video kako
živi buržoazija i uporedio sa tim kako živim ja, bilo mi je jasno – to je
kapitalizam. Kad provirim na Terazije sad, a ono još veća razlika, a socijalizam. Ko
to meni može objasniti?“ bili su samo neki od komentara radnika upućeni Vlajku
Beogoviću.AJ, A CK SKJ, III / 100; O
nekim problemima naše radničke klase (1964). Prilike se nisu mnogo
razlikovale od republike do republike pa su i u industrijski najrazvijenijoj
Sloveniji rudari sve češće dolazili u sindikat da traže „pomoć i kredit jer od plate
ne mogu da žive“ i pretili da će napustiti i sindikat i preduzeće ako traženu pomoć
ne dobiju.AJ, KPR II – 3 – a – 2 / 95;
Informacija o aktivnosti opštinskih konferencija SK u Hrastniku, Trbovlju i
Đakovu (29. 6. 1964). Radnici u Bosni su, na poslu i van njega, pričali
da „ne mogu raditi gladni, da im porodice nemaju hleba, da se o njima ne vodi
računa“.AJ, KPR II – 3 – a – 2 / 52;
Aktuelne političke informacije odeljenja za dokumentaciju i informacije CK SKJ i
CO SSRNJ 3 – 29. 2. 1964. Štaviše, vera u bolju budućnost je lagano
nestajala, a pesimizam prevladavao. U anketama vršenim do početka 60 – tih, radnici
su izražavali nadu „da će ubrzo bolje živeti, da će moći rešiti stambeno pitanje,
nabaviti najpotrebnije u kući, kupiti bicikl, pa i neki motorcikl“. 1964. godine
nadu je zamenilo razočarenje – radnici su sumnjali da mogu svoj materijalni položaj
popraviti doškolovavanjem i produktivnošću na poslu, pa su se okretali zaradi van
preduzeća i prekvalifikaciji u službenike. U odgovorima na pitanja postavljana u
anketama osećala se „ironija i sarkazam“.
AJ, A CK SKJ, III / 100; O nekim problemima naše radničke klase (1964).
Sa druge strane, raslojavanje društva je postajalo sve primetnije, a konzumerske
potrebe srednje klase u formiranju sve izraženije. Putovanja u Trst postala su
statusni simbol – Jugosloveni su u Italiju išli ne bi li kupili „čarape, najlonke,
italijanske cipele, ali i lutke, džempere od mekane vune, tkanine, ćebad, veš
mašine, vespe i moderno rublje“. Preko granice je u kupovinu išlo sve više ljudi –
prema zvaničnoj statistici, 1959. godine je 1 597 792 vozila prešlo državnu granicu
sa Italijom, 1963. broj prelazaka se više nego duplirao (3 678 814), da bi 1965.
bilo zabeleženo više od 11 000 000 prelazaka.Breda Luthar, „Remembering socialism: On desire, consumption and
surveillance,” Journal of Consumer Culture, br. 6,
(2006): 230–34.
Iako je na VIII kongresu istaknuto da „u socijalizmu čovek radi da bi uživao plodove
svog rada i doprinosio progresu sredine u kojoj živi“ i obećan „stabilan porast
životnog standarda“, rast cena se nastavio i u 1965. godini.
Osmi kongres SKJ, 89, 260. Prema statističkim
podacima u okviru globalnog porasta troškova života od 19 %, od januara 1964. do
januara 1965. godine, troškovi ishrane su porasli za 24 %, troškovi stanovanja za
24 %, usluga za 14 %, odeće i obuće za 11 %, a duvana i pića za 15 %. Preduzeća su
standard zaposlenih (prividno) čuvala povećanjem plata koje je finansirano
povećanjem cena, bez obzira na porast produktivnosti. U teškoćama su se i ovaj put
našli zaposleni u onim preduzećima čije su cene bile plafonirane. Da bi sprečile
pojavu nezadovoljstva i koliko – toliko kompenzirale porast troškova života, uprave
su se dovijale kako su znale i umele, pa su plate rasle na račun smanjivanja
fondova. Iako se iz porasta nominalnih ličnih dohodaka i prosečnog porasta plata
koje je objavljivala statistika moglo zaključiti da standard Jugoslovena osetno
raste, „priličan broj“ zaposlenih, naročito onih sa nižim primanjima, je ukazivao
„da im standard nije porastao ili barem nije porastao u procentu kako to proizilazi
iz statističkih podataka“.AJ, KPR II – 3 –
c – 2 / 31; Elaborat “Aktuelni problem iz oblasti standard i samoupravljanja” o
kome će se raspravljati na plenumu CV SSJ 26. 3. 1965. Da siromaštvo
nije predstavljalo „ograničenu pojavu“ svedoče i brojni zvanični izveštaji u kojima
je isticano da su „neka radnička domaćinstva direktno biološki ugrožena“, da mnogi
„ručaju suv hleb eventualno sa šećerom, a poneko sa slaninom“, da se živi na
„krompiru, pasulju, kupusu, svinjskim papcima i kostima“.AJ, KPR II – 3 – 1/ 36: Politička situacija među
radnicima posle VIII kongresa SK Jugoslavije Paradoksalno, standard
Jugoslovena nije zavisio samo od stepena obrazovanja i uspešnosti preduzeća u kom su
radili, već i od komune u kojoj su živeli. Rascepkanost unutrašnjeg tržišta i
relativna nerazvijenost trgovačke mreže uticala je i na velike i posve nelogične
oscilacije u cenama. Dešavalo se tako da cene prehrambenih proizvoda budu osetno
više u poljoprivredno bogatijim reonima nego u onim siromašnijim. Tako je, početkom
1965. godine, teleće meso u Murskoj Soboti bilo za 52 % skuplje nego u Tuzli, mleko
u Beogradu je bilo za trećinu skuplje nego u Gospiću, a krompir u Zrenjaninu se
prodavao po 60 % višoj ceni nego u Prizrenu.AJ, KPR II – 3 – c – 2 / 31; Elaborat “Aktuelni problem iz oblasti standard i
samoupravljanja” o kome će se raspravljati na plenumu CV SSJ 26. 3. 1965.
Stalni porast cena izazivao je nemir, zabrinutost i osećaj egzistencijalne
ugroženosti. Sve češće su kritikovane izjave u kojima je obećavano zauzdavanje
inflacije, iako je roba poskupljivala iz dana u dan. U problemima su se našli
sindikalni aktivisti budući da je „oštro reagovanje“ radnika, naročito onih sa nižim
primanjima, onemogućavalo „objašanjavanje i tumačenje“ novih ekonomskih mera. „Cene
namirnica skaču, ja smanjujem na odeći i obući, tek da ne idem pocepan“; „Za 100
grama kobasice treba da radim jedan sat“; „Radnika koji ima 20 000 dinara više ne
interesuje cena mesa, njega interesuje pošto su kosti i papci“ bili su samo neki od
komentara koji su se čuli po jugoslovenskim fabrikama.Ibid. Pad standarda je izazivao sve glasnija
negodovanja, građani su pravili zalihe robe
AJ, KPR II – 3 – a – 2/ 133; Informacije o reagovanjima građana u sarajevskom
srezu na povećanje cena i stav komunista (13. 2. 1965). AJ, KPR II – 3 – a – 2 /
139; Informacije o reagovanjima građana u Vojvodini i novosadskom srezu na
povećanje cena (8 – 17. 3. 1965). i otvoreno pričali da je „dinar izgubio
svaku vrednost“.AJ, KPR II – 3 – a – 2 /
139; Informacije o reagovanjima građana u Vojvodini i novosadskom srezu na
povećanje cena (8 – 17. 3. 1965) Vlasti su nemoćno konstatovale da u
ovakvoj atmosferi čak ni članovi Partije nisu znali kako da se postave – jedni su
ćutali, drugi isticali kako su u pitanju alarmantne vesti, dok su treći pričali i
komentarisali ekonomske nedaće na isti način kao i ostali građani.AJ, KPR II – 3 – a – 2/ 133; Informacije o
reagovanjima građana u sarajevskom srezu na povećanje cena i stav komunista (13.
2. 1965). Marta 1965. godine cene su zamrznute i izvršena je poreska
reforma. Razni regersi su umanjeni, dinar je devalviran u julu i određene su nove
cene koje su zamrznute na tom nivou. Poskupele su sirovine, repromaterijali i
saobraćajne usluge, a svetske cene su uzete kao osnova nove strukture cena.
Inflacija je suzbijena, a cene su ostale stabilne sve do 1969. godine.Horvat, Privredni sistem i
ekonomska politika Jugoslavije, 57–58. Standard je ponovo
početo da raste 1966. godine, postepeno se smanjivao udeo najnižih plata u ukupnoj
masi zarada, izdaci za ishranu su opadali, a saldo štednje je, za razliku od 1964 /
1965, ponovo postao pozitivan.AJ, A CK
SKJ, IV, k3 / 6; Neka pitanja razvoja životnog standard (1968).
U periodu 1955–1965. ostvaren nesumnjiv privredni napredak, a zaostajanje za
najrazvijenijim zemljama zapadne Evrope značajno smanjeno. Dok je društveni proizvod
po glavi stanovnika SR Nemačkoj, Engleskoj i Francuskoj 1955. godine bio četiri do
pet puta veći nego u Jugoslaviji, 1965. godine bio je tri puta veći, da bi se, do
kraja 70 – tih, zaostajanje Jugoslavije bilo još više smanjeno.Mari Žanin Čalić, Istrorija Jugoslavije
u 20. veku (Beograd: Clio, 2013), 273. Međutim, iako je,
privredni razvoj Jugoslavije u periodu 1950–1970. godine bio „jedan od
najuspešnijih u Evropi“, o stvarnim dometima privrednog „sustizanja“ razvijenih
zapadnoevropskih država svedoči i podatak da su se, Grčka i Bugarska, zemlje koje su
1950. godine imale manji domaći bruto proizvod po stanovniku od Jugoslavije,
razvijale još brže od SFRJ, pa je nivo domaćeg bruto proizvoda Jugoslavije po
stanovniku 1970. godine bio ispod nivoa ovih zemalja. Stoga je, navodi Aleksandar
Vacić, smanjivanje privredne zaostalosti Jugoslavije u odnosu na razvijene evropske
zemlje „bilo normalno“ imajući u vidu početni nizak start.Aleksandar M. Vacić, Jugoslavija i
Evropa: Uporedna analiza privrednog razvoja Jugoslavije 1971–1987
(Beograd: Ekonomika, 1989), 213–15. Štaviše, statistički pokazatelji
„jugoslovenskog privrednog čuda“ vešto su maskirali probleme koji su trajno
opterećivali jugoslovensku privredu i izazivali ne samo ekonomske, nego i političke
krize. Ubrzani privredni rast i porast standarda je pre svega bio zasnovan na
inostranoj pomoći i stranim kreditima. Skupa prozivodnja na zastarelim mašinama,
niska produktivnost i loša kvalifikaciona struktura radnika predstavljali su teško
breme i uticali na slabu konkurentost jugoslovenske privrede. Stvarao se tako
začarani krug načelnog zalaganja za život u okvirima mogućnosti i preširokog
investiranja u projekte koji su ozbiljno opterećivali jugoslovenske finansije.
Odlivanje nekvalifikovane radne snage u inostranstvo je uspelo da uspori, ali ne i
da zaustavi stalni porast nezaposlenosti. Produbljivanje jaza između bogatih i
siromašnih delova zemlje, zaoštravalo je retoriku, pogodovalo pojavi nacionaliz(a)ma
i uticalo na sve veća razimoilaženja u državnom vrhu. Oprobani recept „rešavanja“
strukurnih ekonomskih problema neprestanim zaduživanjem nastavio se i u 70 – tim
godinama. Krediti su, međutim, predstavljali samo kupovinu vremena budući da je,
uprkos velikom investiranju, u periodu 1960–1980 Jugoslavija ostvarila samo 70 %
efikasnosti Turske, Grčke, Španije i Portugala.Marković, Beograd
između Istoka i Zapada, 296.
Bibliografija
Literatura:
Bilandžić, Dušan. Historija SFRJ: Glavni procesi
1918–85. Zagreb: Školska knjiga Zagreb, 1985.
Čalić, Mari Žanin. Istorija Jugoslavije u 20. veku.
Beograd: Clio, 2013.
Dobrivojević, Ivana. Selo i grad: Transformacija
agrarnog društva Srbije 1945–1955. Beograd: Institut za savremenu
istoriju, 2013.
Duda, Igor. „Tehnika narodu! Trajna dobra, potrošnja i slobodno vrijeme u
socijalističkoj Hrvatskoj.“ Časopis za suvremenu
povijest, br. 2, (2005): 371–92.
Đurović, Đuro. „Bespravna stambena izgradnja - jedna od karakteristika
urbanog razvoja Beograda.“ Sociologija, br. 3–4,
(1970): 499–507.
Horvat, Branko. Privredni sistem i ekonomska politika
Jugoslavije. Problemi, teorije, ostvarenja, propusti. Beograd:
Insitut ekonomskih nauka, 1970.
Hyder, Patric. Bought and Sold: Living and Loosing the
Good Life in Socialist Yugoslavia. Ithaca & London: Cornell
University Press, 2011.
Luthar, Breda. „Remembering socialism: On desire, consumption and
surveillance.” Journal of Consumer Culture, br. 6
(2006): 229–59.
Marković, J. Predrag. Beograd između Istoka i Zapada
1945–1965. Beograd: Službeni list SRJ, 1996.
Marsenić, Dragutin. Ekonomika Jugoslavije. Beograd:
Ekonomika, 1990.
Šefer, Berislav. Životni standard i privredni razvoj
Jugoslavije. Zagreb: Novinsko – izdavački, štamparski i
birothenički zavod Zagreb, 1965.
Vacić, Aleksandar, Jugoslavija i Evropa: Uporedna
analiza privrednog razvoja Jugoslavije 1971–1987. Beograd:
Ekonomika, 1989.
Vujović, Sreten. Ljudi i gradovi. Budva: Mediteran,
1990.
Vujović, Sreten. „Stambena kriza i ljudske potrebe.“ Sociologija, br. 4, (1979): 441–65.
Vukmanović Tempo, Svetozar. Revolucija koja teče,
tom IV. Zagreb: Globus, 1982.
Neobjavljeni izvori:
Arhiv Jugoslavije:
- CK SKJ.
- Kabinet predsednika Republike.
- Savez sindikata Jugoslavije.
- Savez socijalističke omladine.
- Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije.
Objavljeni izvori:
Jugoslavija 1918–1988. Beograd: Statistički
godišnjak, 1989.
Osmi kongres SKJ. Beograd: Kultura, 1964.
Robert Jarman. Yugolsavia: Political Diaries
1918–1965. London: Archive Editions, 1997.
Sedmi kongres SKJ. Beograd: Kultura, 1958.
Službeni list FNRJ, 1955.
Službeni list SRJ, 1996.
FROM CRISIS TO CRISIS: LIVING STANDARD IN YUGOSLAVIA
1955-1965
SUMMARY
Ivana Dobrivojević
The economic conjuncture which was especially evident in the period 1957-1962,
led to the long-expected improvement in standard of living in Yugoslavia. The
salaries increased faster than productivity, and the consumption of citizens in
1959 was 40 % higher than it was in 1956. Purchasing power was additionally
supported by loans, and Yugoslavs increasingly turned to consumption in the late
1950s, owing to import and domestic production. The citizens would buy
confections, furniture, fridges, stoves, sewing machines, while TVs were bought
sporadically. Car factory Crvena Zastava started manufacturing “Fića“, while the
import of cars was also on the rise. However, despite the obvious progress, the
living standard was still not at a satisfactory level. Spending on food still
participated in the consumption structure with 50 % share due to constant
increase in prices. Abolition of supervision of salaries in 1961 led to
inflation, in spite of the increasing administrative control of prices. The
situation was especially difficult for workers with lowest incomes who
constantly wrote letters to unions and party leaders, complaining about the
salaries, severe housing conditions, low purchasing power and unavailability of
consumer goods, which could be found in shops. Decrease in living standard
caused increasingly greater disapproval, the citizens made stocks of goods and
openly stated that “dinar lost every value“. In March 1965, the prices were
frozen and tax reform was completed. Different refunds were reduced, dinar
depreciated in July and new prices were determined which were frozen at that
level. The standard increased again in 1966; share of lowest salaries in the
total amount of income gradually decreased, food prices dropped, while savings
balance remained positive, which was not the case in 1964/1965.